03/09/2003 Mediterranean film festival
Petar Krelja - Hrvatski film 1990. - 2003.
Od približno sedamdesetak igranih filmova,koliko ih je snimljeno u razdoblju od 1990. - 2003.,gotovo trećina otpada na ostvarenja koja - na ovaj ili onaj način - govore o prijeratnom vremenu; vremenski najodmaknutiji,"Konjanik" Branka Ivande,vraća se čak u XVIII stoljeće. Najveći dio tih filmova posežu za prošlošću da bi u njoj otkrili uporišne točke za interpretaciju novovjekih zbivanja;stoga,nije slučajno što se opetuju godine karakteristične i nezaobilazne u novijoj hrvatskoj povijesti: 1918., 1939., 1945., 1971., 1990. Pa ipak,oni naj, kvalitetniji filmovi /uz Ivandinog "Konjanika", "Kontesa Dora" Zvonimira Berkovića,"Ne dao Bog većeg zla" Snježane Tribuson/ u dosluhu su - ne s kakvom "prevratničkom" godinom - već s duhom određene epohe.

Jedna manja grupa filmova pak striktno povezuje dva vremena: Ono prijeratno s težištem na 1971. s onim početka rata u Hrvatskoj. Izdvajaju se dva solidna ostvarenja:"Krhotine" Zrinka Ogreste "Kao mrtvi zapjevaju" Krste Papića. Realizirano je i petnaestak ratnih filmova. Određeni broj ostvarenja iz tog žanra govore o kreativnoj nemoći da se suvislo i sugestivno svjedoči o nečem takvom kao što je neposredna ratna opasnost.Tek dvojica darovitih mladih autora iznjedrise vrijedna ostvarenja vezana za Domovinski rat: Lukas Nola /"Svaki put kad se rastajemo","Nebo sateliti”i Vinko Brešan "Kako je počeo rat na mom otoku","Svjedoci"/.Određenu pažnju zavrijeđuje i film "Prepoznavanje" Snjezane Tribuson; najimpresivnije ratne okršaje vidjesmo pak u ostvarenju "U okruženju" kinoamatera Sabljaka. Vise od jedne trećine otpada na filmove sa suvremenom temom – njih 25. Znatan dio još uvijek – uzgredice ili izravno – reflektira traumatska ratna zbivanja. Dominantna ličnost ovog razdoblja svakako je Zrinko Ogresta: Njegovu pomno realiziranu triologiju /”Isprani”,”Crvena prašina” i “Tu”/ resi tematska relevantnost i stilska koherentnost. Posebnu pažnju zavrijedjuje melankolično-lirična komedija "Tri muškarca Melite Žganjer” Snježane Tribuson,a u pokušaju vraćanja kino-pablike u dvorane veliki "posao" obavio je Vinko Brešan i sa svojom drugom komedijom "Maršal". Po nečemu će se pamtiti i ostvarenja "Puška za uspavljivanje" Hrvoja Hribara,"Mondo Bobo” Gorana Rušinovića i "Rusko meso" Lukasa Nole. Izdvojeno mjesto zauzima Dalibor Matanić koji je svojim beskompromisnim ostvarenjem "Fine mrtve djevojke" podario djelce progra-matskog značaja. Premda je s početkom rata kinematografski dokumentarac bio administrativno dokinut, zahvaljujući marnim pojedincima, djelomice HRT -u i producentskoj tvrtki "Factum" - nastaše u minulih 13 godina brojni visoko kvalitetni dokumentarci, afirmiraše se mnogobrojni pojedinci kao što su: Vlado Zrnić,Katarina Zrinka Matijević, Branko Istvančić, Vlatka Vorkapić, Dražen Žarković, Ivan Salaj, Zvonimir Jurić, Vinko Brešan, Damir Čučić, Jelena Rajković,Hrvoje Hribar, Danko Volarić,..Djelo pak "Dečko kojemu se žurilo" - što s pomoću jedne duboko potresne životne priče povezuje prijeratno, ratno i poslijeratno razdoblje - postade svojevrsnim zaštitnim znakom hrvatskog - i ne samo dokumentarnog filma. Autorica: Biljana Čakić-Veselič. 

Naš najtraženiji izvozni"artikl" svakako su - eksperimentalni filmovi, zapravo sveukupna domena hrvatske filmske i video alternative! S pravom ! Ohrabrujući vitalizam žanra temelji se kako na još uvijek visoko potentnoj garnituri "klasika", osobito nakon što je Ministarstvo kulture odlučilo potpomagati taj žanr /Tomislav Gotovac, Ivan Ladislav Galeta, Zdravko Mustać, Ivan Faktor, Dalibor Martinis, Sanja Iveković. . ./,tako i na pregrštima mladih daroviti novopridošlica koji i danas čine najatraktivniji dio dugovječne Hrvatske revije filmskog i video stvaralaštva. Žalosni smo zbog stanja u animiranom filmu. Ta nekoć perjanica hrvatske kulture koja se svojedobno bila vijorila i na samom krovu svjetske animacije, svela se tek na sporadične iskrice vrijedne pažnje: posebno na grafički intrigantne radove Danijela Suljića ili na osamljene bljskove poput onog najnovijeg "Plasticata" Simona Bogo-jevića Naratha što nas je potsjetio na dane kada smo bili vični "pokupiti" i Oskara!. 

Zadržavši se tek na proizvodnom segmentu hrvatske kinematografije valja nam završno konstatirati da su njezini rezultati tek polovični,a u igranome filmu - po nekima - i ispod očekivanja. Razloge za takvo stanje - djelomice izgubljena identiteta i prestiža - nalazim u činjenici što su se - s početka ratnih devedesetih - svi konstitutivni potpornji kinematogrfije bili urušili i što su se njezina prva imena Golik, Bauer, Berković, Babaja, Tanhofer, Hadžić, Tadić, Mimica.../bili obavili šutnjom. Mladi pak - stigli kao kakav dar s neba – nisu mogli, sve da su i htjeli zaživjeti punim intenzitetom u kinematografiji koje, s proizvodnog stajališta,više kao da i nije bilo...Pa ipak,njezin duh - vidjesmo - nije slomljen, njezin se kreativni kontinuitet održao na Životu. Očekujemo da,umjesto pojedinačnih, napokon iznjedri pregršt kvalitetnih ostvarenja!

Petar Krelja






Copyright © 2000-2024 MFF. All rights reserved.