23/08/2016 Mediteran Film Festival
Čarobnjak s Lištice i čovjek iz sjene Mediteran Film Festivala
''Teško da može aktualnije'', tim rječima Damir Čučić opisuje Mediteran Film Festival, za čiji je program u konkurenciji posljednjih deset godina upravo on glavni i odgovorni 'krivac'. Čovjek iz sjene, koji nam svojim izborom iz godine u godinu gradi filmski stil, govori o kriterijima kojima se vodi, aktualnosti MFF-a, te razlozima zbog kojih se on, zajedno s direktorom i producentom festivala, slobodno može zvati čarobnjakom s Lištice.

Kakve filmove gledamo u Širokom?

Ne preostaje mi nego priznati krivicu za natjecateljski program, što ovom prigodom znači priznati ugodu jer deset godina vjernosti festivalu nije malo.  Rekao bih da se u Širokom gleda najbolje što od dokumentarnog filma možemo pronaći na Mediteranu, to je zasluga organizatora koji filmove prikupe, i naravno autora i producenata koji ih prijave.  Moj je zadatak stvaranje programske lepeze koja će publiku iznova vraćati u festivalsku dvoranu i oko nje. Čini mi se da nam svima dobro ide jer svake godine raste broj prijavljenih filmova i gledatelja.

U ovih desetak godina prošlo je svega. Od ratova, krvoprolića, socijalnih priča, ljubavi, tabu tema… Kojim se kriterijima vi vodite prilikom odabira filma?

Prije svega se rukovodim kvalitetom filmova, ali priznajem da pazim i na zastupljenost zemalja u glavnom programu te na tematsku aktualnost koju ti radovi imaju. Mediteran je prošaran kulturološkim, vjerskim i rasnim različitostima, držim da su raznolikost, tolerancija i znatiželja presudni kriteriji u mom radu.Također nije tajna da jako volim filmove mladih autora koji su nedavno krenuli u filmske putešestvije. Obično selektori to rade kako bi ukazali na nove talente. Slažem se s time, ali ja prvenstveno volim njihove filmove jer u naš program unose tematsku i vizualnu svježinu,  pa ih ne gledam kao potentne mlade kolege nego kao suvremene pankere.

Koliko program ovog festivala ide u korak s onim što je danas aktualno u svijetu dokumentarca?

Teško možemo biti aktualniji, ali uvijek se može bolje, u našem slučaju bi to zahtijevalo veći festivalski budžet kako bi Tomislav (Topić), Robert (Bubalo) ili ja mogli posjećivati značajne međunarodne festivale i tamo 'in situ' birati filmove za glavni i popratni program. Budimo realni i priznajmo da je do para teško doći pa onda valja reći kako je dobro i ovako. Pratim što se događa na regionalnoj festivalskoj sceni i držim da se obzirom na budžete drugih, nas slobodno može zvati čarobnjacima s Lištice.

Koja je po vašem mišljenju najveća zadaća ovog Festivala, i u kojoj mjeri je on ispunjava?

Gledatelji se na ovakvim manifestacijama susreću sa dobrim filmovima koji nisu dio klasičnog kinorepertoara, a i rijetko budu emitirani kao televizijski sadržaj.  Filmski festival je mjesto uživanja u čaroliji, a ako je dobro koncipiran, onda postaje i mjesto dijaloga, razmjena ideja, druženja i okupljanja. Ako neku priredbu pohodi publika, onda ta priredba ne mora brinuti za svoj status. MFF želi poručiti da filmske projekcije još uvijek mogu sjediniti ljude, skupiti ih u isti prostor i projicirati im umjetnička dijela. Obzirom na tradiciju ovog festivala tj. njegovu skoru punoljetnost održavanja, rekao bih da je to vrlo pristao mladić obećavajuće budućnosti.

Imate ključnu ulogu ovog festivala, a ipak ste kao 'čovjek iz sjene', zašto vas nikad ne vidimo u Širokom Brijegu?

Slučajnost je da se u isto vrijeme održava Škola medijske kulture gdje deset dana vodim radionicu eksperimentalnog filma. Poučavanje ne trpi fizički izostanak, moram biti tamo s ljudima. Ta škola nosi ime dr. Ante Peterlića, a školom upravlja Vera Robić-Škarica, interesantno je da su to ljudi koji su uz Mediteran Film Festival vezani od njegova prvog izdanja. Što se tiče moje pozicije na MFF-u, mislim da je taman.

Napravili ste velik broj eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih filmova, a prije nekoliko godina, vaš dugometražni igrani prvijenac 'Pismo ćaći' vas je, brojem priznanja, smjestio u krug poznatih i priznatih redatelja regije. Koliko vam je to značilo i je li vam olakšalo kasniji rad?

Dobre reakcije puno znače za svakog autora, a mislim da dobro podnosim i kada publika ne prihvati film kako sam očekivao. Navikao sam raditi u alternativnim budžetima, što će reći da nikada nisam imao veliku financijsku potporu. Nisam mažen nakon uspjeha niti bih pristao na povlaštenu poziciju. Mislim da filmaši novac prvenstveno skupljaju od domicilnih filmskih zajednica, mene u Hrvatskoj toleriraju i dobivam poneki novčić. To znači da mogu nastaviti stvarati bez velike pompe, to mi se čini ispravnim i za sada zadovoljava moje potrebe. Kada biste me pitali je li to pravilo u mojoj nacionalnoj kinematografiji, odgovorio bih da nije, ali svatko tko poznaje naš mentalitet znade da je tome tako u svakodnevnom životu, a ne samo u filmskoj branši.

Koliko radite filmove za publiku, a koliko za sebe?


U svakom novom filmu prvenstveno tražim sebe, a poslije toga mi je važno koliko će moj rad biti prijemčljiv publici. U mojoj umjetnosti su mi draga kompromisna rješenja,  iz vremena škole pamtim: „Pola pije – pola šarcu daje“, takav je moj odnos s filmskom publikom. Ja radim hermetične radove za filmske sladokusce, ali ti filmovi nisu lišeni duha niti humora, što po meni znači da filmove stvaram i za publiku.

Slovite za redatelja van sistema, što to znači?

Posljednjih 25 godina u Hrvatskoj možete napraviti iskorak prema audiovizualnom ako ste student filmske akademije, zaposlenik televizije ili član kino-kluba. Dobro je što postoje tri puta, a od njih je akademija najčešća i prilično sigurna odskočna daska. Ja sam samouk, koketirao sam sa sva tri sustava obrazovanja, ali niti u jedan se nisam ukotvio. Možda bi netko smatrao neuspjehom ne pripadati niti jednom miljeu, ja to smatram izborom i prednošću. Nakon puna dva desetljeća karijere, 39 kratkih i 3 dugometražna filma, za ničim ne žalim, dapače moj izbor je „sve gore i gore“, s time da dopuštam različite interpretacije značenja tog „sve gore i gore“.

Putujući kroz ovogodišnji program, od 22 dokumentarca i vizije koje dolaze iz raznih dijelova Mediterana, u uvodnom tekstu festivalskog kataloga postavljate pitanje 'Može li se izgraditi novi Mediteran – Mediteran bez viših interesa, nasilja i bankara?

To su vam moji pusti snovi, ali molim lijepo, ne dirajte mi moje snove. Nedavno su kolone izbjeglica prolazile prema obećanim zemljama, sjetite se slično je bilo ili bolje reći još uvijek jest i s nama iz ovih krajeva. I ja sam početkom devedesetih završio „tamo negdje“. Daju vam posao, naučite se sporazumijevati i prvo slijedeće što se od vas očekuje je da umijete ispuniti formular za dizanje kredita po povoljnoj kamati. U mom slučaju izbjeglištva nisam mogao dozvoliti da rat prođe bez mene pa sam se, da kažem, „povratio“ u domovinu. Interesantno je što je podružnica iste one banke u Hrvatskoj nudila kredit po četiri puta višoj kamati. Kažu kod nas je rizično ulagati novac jer često ratujemo. No bez obzira na rizik ulaganja i dalje nam nude paletu mogućih zaduživanja. Teško je ne primijetiti da na Mediteranu vazda nešto leti u zrak i progone se ljudi, a kamate i dalje stižu na naplatu.







Copyright © 2000-2024 Mediterranean Film Festival. All rights reserved.