Vijesti

13/08/2018 Mediteran Film Festival
U Sjevernoj Koreji se ljudi čak ni unutar svoje obitelji ne usude reći ono što misle
Snimiti film o svakodnevnom životu u zemlji u kojoj je snimanje zabranjeno pošlo je za rukom Ranku Paukoviću redatelju čijih će '90 sekundi u Sjevernoj Koreji' bit prikazano u konkurenciji kratkometražnih dokumentaraca Mediteran Film Festivala.  

Pauković je snimao u slow motionu, potajno loveći intervale od dvije sekunde na hi-speed kameri, za koju su svi oko njega mislili da je uobičajena kamera. Svaki fragment stvorio je zapis od 20 sekundi u slow motionu. Rezultat toga je bajkovit, ali i zapanjujuće realan prikaz svakodnevne ulice, ceste ili plaže u zemlji koja strogo kontrolira što i koliko zapravo turisti smiju vidjeti.  

Otkud ideja za nastanak ovog filma?
Moja kćer je nekoliko godina živjela u Pyong Yangu i radila za jednu humanitarnu organizaciju tako da sam jednostavno išao njoj u posjet. Kako se cijeli život bavim filmom, nisam htio propustiti jedinstvenu priliku snimiti ono što ću vidjeti. Nisam imao neki scenarij ili plan, samo sam znao da ću pokušati snimiti ono što se inače ne vidi - obične ljude. Snimke vojnih parada, tenkova, raketa i ljudi koji oduševljeno kliču svom diktatoru smo već dovoljno puta vidjeli.  

Koliko se zapravo “obični život” ljudi najtajnije države svijeta razlikuje od naših običnih života?
Teško mi je reći koja je razlika obzirom da je tamo nemoguće zbližiti se s ljudima. Mogu govoriti samo o impresijama koje sam stekao promatranjem tijekom tih 11 dana ili o onom što sam čuo ili pročitao. Razlika je prvenstveno u stupnju slobode u kojem živimo. Slobode koju mi prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Slobode govora, na primjer. Ljudi se čak ni u okviru svoje obitelji ne usuđuju reći ono što misle. Ili slobode kretanja. Većina njih nije nikada izašla iz mjesta u kojem žive. Za bilo koji odlazak negdje drugdje im je potrebna posebna dozvola. Rampe i stroge kontrole su svakih par kilometara. Za izlazak ili ulazak u Pyong Yang čeka se satima kao ponekad kod nas na državnoj granici. Sloboda komunikacije? Postoji mobilna telefonija, ali samo unutar zemlje. Razgovor s inozemstvom se vrlo strogo kažnjava. Ljudi imaju računala kod kuće, ali nemaju Internet. Prozor u svijet su im južnokorejske sapunice prokrijumčarene na stikovima iz Kine. Svaki odrasli čovjek mora biti zaposlen, često na radnim mjestima koja su izmišljena i na kojima se nema što raditi. Nema plaće nego bi sve trebali dobiti u naturi, što se uglavnom ne događa. Stanove dobivaju od države, ali su ti stanovi najčešće bez ikakve izolacije, grijanja, s liftom koji ne radi, vode i struje ima samo ponekad… Često sam navečer na cesti viđao studente kako uče pod javnom rasvjetom.

Kako onda preživljavaju ti ljudi?
Da bi preživjeli, ljudi se snalaze na razne načine tako da ilegalna trgovina cvjeta. Na crnom tržištu se može nabaviti gotovo sve. Podmićivanje je često jedini način da se riješe svakodnevni problemi. Čak se vrlo lako izvući i iz zatvora osim ako se radi o političkom grijehu. Sjeverna Koreja je vjerojatno najkorumpiranija zemlja na svijetu, korupcija kreće od dna, pa sve do samog vrha piramide. Umjetnost i kultura postoje samo u službi propagande. Ne postoje, na primjer,  ljubavne pjesme osim onih koje iskazuju ljubav prema vođi i domovini. Razlika je bezbroj, ali ja sam htio prikazati ono što je isto, zajedničko, prepoznatljivo, ono što nas veže. Male stvari. Ljude koji se igraju sa svojom djecom, plešu u parku ili se brčkaju u plićaku.  

Kako ste uspjeli snimati u zemlji u kojoj je snimanje zabranjeno?

Na sreću sam se mogao više-manje slobodno kretati, bez ikakve pratnje. Zahvaljujući tome sam i uspio snimiti prizore koji se ne viđaju tako često. Putovao sam u mjesta i do 150 km udaljena od Pyong Yanga. Pod nekim nadzorom sam vjerojatno bio, ali ga nisam primijetio. Oni bez sumnje u svakom trenutku znaju gdje ste.  

Pretpostavljam da ste bili svjesni činjenice da je snimanje zabranjeno, kako ste ipak nastavili?
Oni su prilično tolerantni prema fotografiranju osim ako snimate nešto čega se srame, na primjer siromaštvo. Ja niti u jednom trenutku nisam skrivao kameru. To ne bi bilo pametno. Jedino “tajno” je bilo da je kamera bila podešena tako da pri jednom okidanju snimi 20 sekundi usporenog videa. Tako da je izgledalo kao da snimam fotografije, a snimao sam video. Nema tu neke velike hrabrosti. Jedino što se eventualno moglo dogoditi je da me zaustave i zatraže da izbrišem to što sam snimio. To se zna dogoditi. I pri ulasku i pri izlasku iz zemlje oni su vidjeli da imam foto aparat i iPhone sa sobom i nitko mi ništa nije rekao. Priče o tome da su ljudi snimali tamo riskirajući vlastiti život su pretjerane.    

Film je prikazan na brojnim festivalima, regionalnu premijeru imao je na Sarajevo Film Festivalu, nakon kojeg dolazi i na MFF. Kakve su reakcije i očekivanja? Što Vas ljudi prvo pitaju?
Uglavnom me pitaju detalje o životu u Sjevernoj Koreji. Na moju radost, često me pitaju i o zvuku za film kojeg sam u potpunosti napravio naknadno u mom studiju u Amsterdamu. Cijeli film je zbog praktičnih i tehničkih razloga snimljen bez zvuka.  

Kakva su Vaša iskustva i jeste li upoznali nekoga s kim ste ostali u kontaktu?
Navodno je u Sjevernoj Koreji kažnjivo družiti se sa strancima, primati ih u kuću ili čak pokazati put. Ne znam sigurno da li je tako, ali oni u svakom slučaju izbjegavaju bilo kakav kontakt, pa se čak i policajci klone zaustavljati strance da netko ne bi nešto krivo pomislio. Samo se djeca ponekad iz daljine usude doviknuti na engleskom “hallo”. Osim toga, strane jezike govore samo privilegirani i oni u državnoj službi za kontakt sa strancima. S njima se, opet, ja ne bih rado družio.  

Što mislite o summitu Trump-Kim koji se zbio nedavno u Singapuru?
Nisam politički komentator niti ekspert za Sjevernu Koreju, samo malo upućeniji turist. Mislim da se dogodilo ono što su ljudi koji se razumiju i očekivali, naime ništa. Taj susret samo je trebao pothraniti ego gospodina Trumpa i poslužiti režimu iz Pyong Yanga da po tko zna koji put izmuze neke povlastice ili rupe u sankcijama. Za ljude u Sjevernoj Koreji nije se ništa promijenilo, a po meni, to je jedino važno. Moramo znati da su ti ljudi taoci te militantne politike jednako kao i svi drugi u dometu njenih raketa.  

Živite i radite u Amsterdamu. Koje su razlike u bavljenju filmom kad usporedite život u Hrvatskoj i Nizozemskoj? Gdje je “lakše” biti filmski djelatnik?
Mislim da je u Nizozemskoj lakše jednostavno zato što se više snima, veći su budžeti, a i platežna disciplina. Radio sam stotine i stotine projekata i nikad mi se nije dogodilo da ne budem plaćen, 95 posto u roku mjesec dana. Za hrvatske producente sam radio samo nekoliko puta, ali mi se dogodilo da na plaćanje čekam i preko dvije godine. I uopće, poduzetnička klima je ovdje opuštenija. Već preko dvadeset i pet godina imam svoj studio u Nizozemskoj, plaćam viši porez nego što je u Hrvatskoj, ali nikad mi nije došla nikakva kontrola ili inspekcija, ne sjećam se da sam ikada ispunjavao bilo kakve obrasce ili podnosio prijave. Hrvatska je osnutkom HAVC-a bila na dobrom putu i u relativno kratkom roku stvorila respektabilnu kinematografiju u europskim razmjerima. Koliko vidim, sada se polako radi na razgradnji tog uspješnog sustava što je stvarno šteta, prvenstveno za hrvatsku kulturu i identitet koji bi nam trebali biti važni.  

Što pripremate sljedeće?
Moj poziv je tonsko oblikovanje, uglavnom igranih i dugih dokumentarnih filmova. To volim raditi i od toga živim. U Sarajevu je bila i premijera igranog filma “Sam samcat” Bobe Jelčića za kojeg sam radio dizajn zvuka. Režijom se bavim samo kad imam vremena i kad me nešto stvarno zanima. Trenutačno imam par ideja, ali nemam vremena. Polako.

*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista


Copyright © 2000-2019 MFF. All rights reserved. This site is designed and powered by GCR production.