19/08/2018 Mediteran Film Festival
Atef je u jednom trenutku pokušao samoubojstvo i morala sam prekinuti snimanje filma
Tajanstvena strana bivše članice pokreta
Femen Amine Sboui, kao i njezin svakodnevni život, prikazani su u dokumentarnom
filmu “U sjeni” koji će biti prikazan u natjecateljskom programu 19. Mediteran
Film Festivala. Redateljica Nada Mezni Hafaiedh donosi snažnu
priču o (ne)prihvaćanju LGBT zajednice u zemljama arapskog svijeta te se, kako
ističe u razgovoru za Večernji list, nada da će publika u Širokom Brijegu film
cijeniti i gledati s angažiranošću. Razgovor prenosimo u cijelosti.Vi ste Tunižanka, no kako su vam roditelji
bili diplomati, bili ste izloženi raznim kulturama – živjeli ste u SAD-u,
Francuskoj, Kanadi... Koliko je život na Zapadu utjecao na vaš svjetonazor i
odluku da se bavite filmom?
Činjenica da sam živjela u različitim kulturama čini me svjesnom etičnosti koje su proizišle iz religija, filozofije i, naravno, kulture. Na neki način to me navodi na rasprave u mojim filmovima o temama kao što su ljudska prava, prava žena (pobačaj, sloboda...), homoseksualnost...
Rođeni ste u Saudijskoj Arabiji. Kakav osjećaj imate prema zemlji u kojoj ste došli na svijet?
Bila sam okružena odličnim ljudima, od francuskih do američkih škola gdje sam bila, ljudi su bili stvarno otvoreni. Ali istina je da, kada izađete iz škole ili rezidencija gdje većina stranaca živi, stvari mogu biti prilično teške. Morate se naviknuti na stroge zakone, kao žena ste obvezni nositi hidžab u javnosti, a tu je i stroga segregacija između muškarca i žena koju provodi vjerska policija. Istina je da prava žena zapravo ne postoje i da žene mogu voziti automobile tek od ove godine. U Saudijskoj Arabiji postoji sve: mješovite zabave, alkohol, velika gej zajednica, ali sve je skriveno. To je zemlja očitog licemjerja i dvostrukih mjerila.
Vaš film bavi se bivšom članicom feminističke grupe Femen koja u stanu živi s gejevima i transvestitima koje su njihovi roditelji otjerali iz kuće. U sinopsisu stoji da se događaju brojne nepredviđene stvari i da je sve snimljeno uživo?
Ono što me potaknulo da napravim ovaj dokumentarac jest to što je, nažalost, tunisko društvo homofobno. Vrlo je teško rasti i štititi svoju seksualnu slobodu u društvu gdje je to tabu ili snažno ponižavano. U zapadnim zemljama homoseksualci imaju pravo na brak i posvajanje, a u Tunisu je homoseksualnost zabranjena. Od 1913. godine članak 230. tuniskog kaznenog zakona kažnjava “sodomiju između odraslih osoba s pristankom”, zbog čega homoseksualci riskiraju kaznu između tri i pet godina zatvora. Jedan od velikih izazova s kojima sam se suočila tijekom snimanja filma jest da sam u nekom trenutku osjetila da na neki način kradem dio njihove privatnosti, borila sam se s činjenicom da su njihovi privatni životi izloženi bez filtara, a također sam htjela da sve scene budu što vjernije njihovoj stvarnosti. Nije bilo lako ni meni ni njima. Većina glavnih scena snimljena je uživo. Jedan od najtežih trenutaka koje smo prošli s cijelom ekipom je bio kad je Atef pokušao samoubojstvo. U tom sam trenutku znala da je gotovo i da moram prestati snimati!
Tunis je ipak iz našeg kuta gledanja nešto liberalniji od većine drugih arapskih zemalja kad su u pitanja manjinska prava...
Srećom, mi smo najliberalnija zemlja u arapskom svijetu, iako mislim da se puno toga još uvijek mora napraviti da bismo se mogli usporediti s europskim zemljama. Međutim, tuniski aktivisti napravili su hrabre korake u posljednje tri godine kako bi otvorili stvarnu i javnu raspravu o pitanjima lezbijki, gejeva, biseksualaca, transrodnih, queer i interseksualaca (LGBTQI). Oni donose nadu u konzervativnoj muslimanskoj zemlji u kojoj su istospolne veze već dugo tabu.
Koliko ovakvi filmovi mogu pomoći pripadnicima LGBT zajednice u arapskom svijetu?
Filmovi kao što je “U Sjeni” mogu možda pomoći LGBT zajednici u smislu da općenito daju prostora homoseksualcima kako bi malo pobjegli od društvenog pritiska i kako bi se identificirali s nečim, pronašli načina da se izraze. Ali najviše od svega osvješćuje roditelje koji odbacuju svoju djecu zbog njihove seksualne orijentacije. A to odbijanje može ih dovesti do ozbiljnih situacija kao što su droga, prostitucija. delinkvencija... Dug je put pred nama kad je riječ o prikazivanju LGBT filmova u arapskom svijetu. Nažalost, film “U sjeni” nije bio izabran ni na jednom filmskom festivalu u arapskim zemljama osim u Tunisu, na Tunis-Carthage Film Festivalu i prvom izdanju Mawjidin Queer Film Festivala u Tunisu.
Otkrivaju li Arapi i Arapkinje teže svoje seksualne sklonosti nego ljudi u drugim dijelovima svijeta iz straha da ih društvo ili vlast ne odbace i kazne?
Upravo tako. Jedino pitanje koje utječe na sve gej ljude svuda u nekom trenutku njihova života jest izaći na vidjelo. Za muslimane ovo može biti naročito teška odluka. Pritisak da se stupi u brak mnogo je veći u muslimanskim zemljama nego u većini zapadnih zemalja. Ostati samcem obično se izjednačava s društvenom katastrofom i jednom kad mladi ljudi završe studij organiziranje njihova vjenčanja postaje prioritet za obitelj. Tradicionalnije obitelji uzimaju si zadatak pronalaska partnera za njih, a dogovoreni brakovi još su uvijek vrlo uobičajeni. A kako obitelji reagiraju na otkrivanje, ovisi o nekoliko čimbenika, uključujući društvenu klasu i njihovu razinu obrazovanja. U ekstremnijim slučajevima otkrivanje rezultira time da ih njihova obitelj izopći ili čak fizički napadne. Manje oštra reakcija je traženje “lijeka” – bilo kroz religiju ili, u imućnijim obiteljima, kroz skupo, ali uzaludno psihijatrijsko liječenje. Biti gej u arapskim zemljama također se promatra i kao zločin, kazna je do tri godine zatvora. Na primjer, u Saudijskoj Arabiji sodomija se kažnjava smrću, no nisu prijavljeni slučajevi pogubljenja, barem ne u posljednjem desetljeću. Ovi zakoni imaju katastrofalan učinak na živote ljudi koji imaju nesreću pa su uhvaćeni, ali usprkos povremenim pritiscima vlasti u cjelini ne traže aktivno gej ljude da ih uhite. Problem s takvim zakonima, čak i ako se ne provode snažno, jest da signaliziraju službeno neodobravanje homoseksualnosti i, zajedno s bijesom vjerskih učenjaka, legitimiraju diskriminaciju pojedinaca na svakodnevnoj razini i mogu također pružiti izgovor za djelovanje nadobudnih.
Kad će religija postati manje dominantna u krojenju društvenih pravila i zakona u arapskim zemljama?
Arapsko društvo općenito je konzervativno društvo koje uvelike ovisi o islamskom učenju. Na primjer, seks je u arapskom svijetu suprotan sportu. Svi govore o nogometu, ali gotovo ga nitko ne igra, dok svi imaju seksualne odnose, ali nitko ne želi govoriti o tome. Problem je u arapskim zemljama jaz između vanjštine i stvarnosti. Nije da ljudi ne rade ono što drugi ljudi rade diljem svijeta. Činjenica je da oni nerado otvoreno govore o tome. Oko 60 posto mladića reći će da je imalo seksualne odnose prije braka, ali 80 posto djevojaka kaže da nije. To otvara pitanje s kim ti mladići imaju seksualne odnose? Ljudi su postali nevjerojatno konzervativni, ne samo muslimani, već i kršćani i židovi. Umotavaju seks u religijske okvire i koriste ga kao alat za kontrolu. Ovo stvara cijelu klimu gdje je sve zabranjeno. Imamo dugu povijest u kojoj su Arapi bili vrlo otvoreni u vezi sa seksualnim pitanjima u kontekstu islama. Moja je najveća nada da možemo vratiti duh naših predaka za koje seks nije bio samo problem nego i užitak. I nije bio užitak samo za muškarce nego i za žene. Ako možemo vratiti taj duh, bit će dobivena velika bitka. To će nas usmjeriti na dobar put na kojem ćemo se nositi s mnogim drugim pitanjima u generaciji koja dolazi.
Činjenica da sam živjela u različitim kulturama čini me svjesnom etičnosti koje su proizišle iz religija, filozofije i, naravno, kulture. Na neki način to me navodi na rasprave u mojim filmovima o temama kao što su ljudska prava, prava žena (pobačaj, sloboda...), homoseksualnost...
Rođeni ste u Saudijskoj Arabiji. Kakav osjećaj imate prema zemlji u kojoj ste došli na svijet?
Bila sam okružena odličnim ljudima, od francuskih do američkih škola gdje sam bila, ljudi su bili stvarno otvoreni. Ali istina je da, kada izađete iz škole ili rezidencija gdje većina stranaca živi, stvari mogu biti prilično teške. Morate se naviknuti na stroge zakone, kao žena ste obvezni nositi hidžab u javnosti, a tu je i stroga segregacija između muškarca i žena koju provodi vjerska policija. Istina je da prava žena zapravo ne postoje i da žene mogu voziti automobile tek od ove godine. U Saudijskoj Arabiji postoji sve: mješovite zabave, alkohol, velika gej zajednica, ali sve je skriveno. To je zemlja očitog licemjerja i dvostrukih mjerila.
Vaš film bavi se bivšom članicom feminističke grupe Femen koja u stanu živi s gejevima i transvestitima koje su njihovi roditelji otjerali iz kuće. U sinopsisu stoji da se događaju brojne nepredviđene stvari i da je sve snimljeno uživo?
Ono što me potaknulo da napravim ovaj dokumentarac jest to što je, nažalost, tunisko društvo homofobno. Vrlo je teško rasti i štititi svoju seksualnu slobodu u društvu gdje je to tabu ili snažno ponižavano. U zapadnim zemljama homoseksualci imaju pravo na brak i posvajanje, a u Tunisu je homoseksualnost zabranjena. Od 1913. godine članak 230. tuniskog kaznenog zakona kažnjava “sodomiju između odraslih osoba s pristankom”, zbog čega homoseksualci riskiraju kaznu između tri i pet godina zatvora. Jedan od velikih izazova s kojima sam se suočila tijekom snimanja filma jest da sam u nekom trenutku osjetila da na neki način kradem dio njihove privatnosti, borila sam se s činjenicom da su njihovi privatni životi izloženi bez filtara, a također sam htjela da sve scene budu što vjernije njihovoj stvarnosti. Nije bilo lako ni meni ni njima. Većina glavnih scena snimljena je uživo. Jedan od najtežih trenutaka koje smo prošli s cijelom ekipom je bio kad je Atef pokušao samoubojstvo. U tom sam trenutku znala da je gotovo i da moram prestati snimati!
Tunis je ipak iz našeg kuta gledanja nešto liberalniji od većine drugih arapskih zemalja kad su u pitanja manjinska prava...
Srećom, mi smo najliberalnija zemlja u arapskom svijetu, iako mislim da se puno toga još uvijek mora napraviti da bismo se mogli usporediti s europskim zemljama. Međutim, tuniski aktivisti napravili su hrabre korake u posljednje tri godine kako bi otvorili stvarnu i javnu raspravu o pitanjima lezbijki, gejeva, biseksualaca, transrodnih, queer i interseksualaca (LGBTQI). Oni donose nadu u konzervativnoj muslimanskoj zemlji u kojoj su istospolne veze već dugo tabu.
Koliko ovakvi filmovi mogu pomoći pripadnicima LGBT zajednice u arapskom svijetu?
Filmovi kao što je “U Sjeni” mogu možda pomoći LGBT zajednici u smislu da općenito daju prostora homoseksualcima kako bi malo pobjegli od društvenog pritiska i kako bi se identificirali s nečim, pronašli načina da se izraze. Ali najviše od svega osvješćuje roditelje koji odbacuju svoju djecu zbog njihove seksualne orijentacije. A to odbijanje može ih dovesti do ozbiljnih situacija kao što su droga, prostitucija. delinkvencija... Dug je put pred nama kad je riječ o prikazivanju LGBT filmova u arapskom svijetu. Nažalost, film “U sjeni” nije bio izabran ni na jednom filmskom festivalu u arapskim zemljama osim u Tunisu, na Tunis-Carthage Film Festivalu i prvom izdanju Mawjidin Queer Film Festivala u Tunisu.
Otkrivaju li Arapi i Arapkinje teže svoje seksualne sklonosti nego ljudi u drugim dijelovima svijeta iz straha da ih društvo ili vlast ne odbace i kazne?
Upravo tako. Jedino pitanje koje utječe na sve gej ljude svuda u nekom trenutku njihova života jest izaći na vidjelo. Za muslimane ovo može biti naročito teška odluka. Pritisak da se stupi u brak mnogo je veći u muslimanskim zemljama nego u većini zapadnih zemalja. Ostati samcem obično se izjednačava s društvenom katastrofom i jednom kad mladi ljudi završe studij organiziranje njihova vjenčanja postaje prioritet za obitelj. Tradicionalnije obitelji uzimaju si zadatak pronalaska partnera za njih, a dogovoreni brakovi još su uvijek vrlo uobičajeni. A kako obitelji reagiraju na otkrivanje, ovisi o nekoliko čimbenika, uključujući društvenu klasu i njihovu razinu obrazovanja. U ekstremnijim slučajevima otkrivanje rezultira time da ih njihova obitelj izopći ili čak fizički napadne. Manje oštra reakcija je traženje “lijeka” – bilo kroz religiju ili, u imućnijim obiteljima, kroz skupo, ali uzaludno psihijatrijsko liječenje. Biti gej u arapskim zemljama također se promatra i kao zločin, kazna je do tri godine zatvora. Na primjer, u Saudijskoj Arabiji sodomija se kažnjava smrću, no nisu prijavljeni slučajevi pogubljenja, barem ne u posljednjem desetljeću. Ovi zakoni imaju katastrofalan učinak na živote ljudi koji imaju nesreću pa su uhvaćeni, ali usprkos povremenim pritiscima vlasti u cjelini ne traže aktivno gej ljude da ih uhite. Problem s takvim zakonima, čak i ako se ne provode snažno, jest da signaliziraju službeno neodobravanje homoseksualnosti i, zajedno s bijesom vjerskih učenjaka, legitimiraju diskriminaciju pojedinaca na svakodnevnoj razini i mogu također pružiti izgovor za djelovanje nadobudnih.
Kad će religija postati manje dominantna u krojenju društvenih pravila i zakona u arapskim zemljama?
Arapsko društvo općenito je konzervativno društvo koje uvelike ovisi o islamskom učenju. Na primjer, seks je u arapskom svijetu suprotan sportu. Svi govore o nogometu, ali gotovo ga nitko ne igra, dok svi imaju seksualne odnose, ali nitko ne želi govoriti o tome. Problem je u arapskim zemljama jaz između vanjštine i stvarnosti. Nije da ljudi ne rade ono što drugi ljudi rade diljem svijeta. Činjenica je da oni nerado otvoreno govore o tome. Oko 60 posto mladića reći će da je imalo seksualne odnose prije braka, ali 80 posto djevojaka kaže da nije. To otvara pitanje s kim ti mladići imaju seksualne odnose? Ljudi su postali nevjerojatno konzervativni, ne samo muslimani, već i kršćani i židovi. Umotavaju seks u religijske okvire i koriste ga kao alat za kontrolu. Ovo stvara cijelu klimu gdje je sve zabranjeno. Imamo dugu povijest u kojoj su Arapi bili vrlo otvoreni u vezi sa seksualnim pitanjima u kontekstu islama. Moja je najveća nada da možemo vratiti duh naših predaka za koje seks nije bio samo problem nego i užitak. I nije bio užitak samo za muškarce nego i za žene. Ako možemo vratiti taj duh, bit će dobivena velika bitka. To će nas usmjeriti na dobar put na kojem ćemo se nositi s mnogim drugim pitanjima u generaciji koja dolazi.
Što znate o Bosni i Hercegovini u kojoj će uskoro
igrati vaš film?
Znam da su ljudi divni i da je zemlja stvarno prekrasna. Moj je otac kao diplomat mnogo putovao tamo. Žao mi je što ne mogu doći i predstaviti film. Međutim, jako mi je drago da moj film sudjeluje i natječe se s drugim dokumentarcima u Širokom Brijegu. Nadam se da će ga publika cijeniti i gledati s angažiranošću.
Znam da su ljudi divni i da je zemlja stvarno prekrasna. Moj je otac kao diplomat mnogo putovao tamo. Žao mi je što ne mogu doći i predstaviti film. Međutim, jako mi je drago da moj film sudjeluje i natječe se s drugim dokumentarcima u Širokom Brijegu. Nadam se da će ga publika cijeniti i gledati s angažiranošću.
