Vijesti

20/08/2019 Mediteran Film Festival
Braća Malas na MFF-u: Sirijce pokušavaju učiniti čudovištima
Braća Mohamad i Ahmad Malas, mladi su redatelji iz Sirije čiji dokumentarni film prikazuje svakodnevni život tijekom bombaških napada, koji u malom mjestu u predgrađu Aleppa, nisu prestali više od dvije godine. Njihov film ‘Dani trešnje’ bit će prikazan na 20. Mediteran Film Festivalu.* Govoreći o životu u Siriji danas kažu kako je u toj zemlji pobjeda ostati prirodan. Pričali smo o ISIL-u, nogometnom prvenstvu, stvarnosti mladih ljudi koji se još uvijek nadaju i pokušavaju izdignuti iznad morbidnih slika najkrvavijeg rata našeg stoljeća.

Tko su junaci vašeg filma? Jesu li to tipični mladi Sirijci ili se po nečemu razlikuju od većine drugih?
Junaci našeg filma su svi ljudi koji mogu ostati prirodna ljudska bića, jer u Siriji danas, ako možete biti prirodna osoba, onda ste pobjednici. Globalna šutnja, ruska bombardiranja i Assadovi masakri pokušavaju učiniti Sirijce čudovištima kako bi opravdali još više ubijanja.  Danas ostvarujemo svoju pobjedu kroz naše inzistiranje da živimo. Više nemamo drugog izbora u ovoj međunarodnoj sramoti. Vjerojatno čekamo Godota.

Dok ste snimali film, koliko ste često bili u neposrednoj opasnosti?
U našoj zemlji, koja je slična filmu ‘Underground’ Emira Kusturice, opasnost uvijek postoji, granatiranje je uvijek prisutno. Bili smo izloženi izravnom i neprekidnom granatiranju tijekom dva dana snimanja. Uz sve to, bili smo sumnjičavi prema Frontu Al-Nusra koji je imao malu miliciju u gradu, te je tako postojala opasnost izvana i iznutra. Napominjemo da je dva mjeseca nakon što je film snimljen, Al-Nusrauhitila neke od onih koji su se pojavili u filmu. Sirijski režim je ubio snimatelja Abu Omara tijekom granatiranja Homsa. 

Posljedice rata u Siriji su strašne, hoće li se ikada moći nadvladati sektaška mržnja u toj zemlji?
Naravno. Ali prvi korak je svrgavanje diktatora, jer trenutno previše krvi prekriva oči ljudi, a to nije specifično za sirijski narod. Svi bi narodi bili takvi u ratno vrijeme. 

Kakva je danas situacija u Aleppu? Vraća li se život u normalu, je li se počelo što raditi na obnovi grada?
Problem za nas je što sirijski režim igra vrlo glupu igru, a svijet vjeruje u tu glupost. Vraća li obnova kamena one koji su ubijeni? Pa što to znači vratiti se normalnom životu?! Život nije, niti će ikad biti normalan. Ono što danas Sirijci traže je pravda. Kao što je rekao cinični sirijski pisac Mohammedal-Maghout: tirani su poput rekordnih brojeva, moraju se srušiti jednog dana.

Strane vojske, poput ruske i turske, još uvijek su u Siriji. Koliko njihovo prisustvo otežava situaciju?
Nažalost, sve trupe u našoj zemlji bore se za svoje interese, a ne za sirijski narod. Godine2011., kada su prosvjednici podigli cvijeće na tenkove režima, sve su svjetske vlade šutjele. Nakon toga je svaka vlada podržala ono što želi, bez obzira na sirijski narod. U stvari, veliki problem sada je Rusija, jer je Basharal-Assad bio kriminalac, a sada je marioneta u ruci Rusije, a Rusija je prva odgovorna za uništenje Alepa, a sada bombardira grad Ma'aratal -Nu'man gdje smo snimali film "Dani trešanja". Ukratko, mi vjerujemo u narode svijeta, ali ne vjerujemo njihovim vladama. 

Vraćaju li se ljudi u Siriju?
Kad je Bertolt Brecht emigrirao, rekao je: "Neću kupiti ormar, odjeću ću ostaviti na krevetu, jer ću se vratiti". I mi smo to uradili, ali iskreno, situacija je sada drugačija. Sirija je sada poput svijeta nakon Drugog svjetskog rata, a Sirijci kao da se ponovno rađaju u Europi. Svakako, uvijek imamo nade, ako živimo bez nade, ne možemo nastaviti život. 

Je li se u Siriji lani gledalo svjetsko nogometno prvenstvo?
Godine 2018. smo ga gledali u Francuskoj, ali 2014. smo ga gledali u Siriji i navijali smo za Brazil. U Siriji puno ljudi navija za Brazil. Možda Brazilce volimo jer su, poput nas, siromašni i imaju diktatora. Sjećam se, kad je Messi postigao gol protiv Irana, sirijski narod imao je zabavu, i tako je bilo i kad je Rusija izbačena sa Svjetskog prvenstva. Nogomet povezujemo s politikom.

Sirija nikada nije slovila za radikalnu zemlju, kako to da se baš u njoj onda pojavio ISIL?
Sirija je luda zemlja. Hafez Al Assad ostao je na vlasti gotovo 30 godina. Nakon toga, došao je njegov sin Basharal-Assad koji zemljom vlada 19 godina, a sada, on priprema svog sina da ga naslijedi. Sirija ima 250 zatvora i 6 kazališta. Postoje kršćani koji su uhićeni pod optužbom da su članovi Muslimanskog bratstva!!!Basharal-Assad otvorio je granice s Irakom 2003. godine kada su SAD napale Irak. Svi džihadisti otišli su u Irak, a kad su se vratili, uhitio ih je režim. Kad je započela revolucija, Basharal-Assad oslobodio je ove džihadiste i uhitio sve mirne prosvjednike. Pogledajte ove proturječnosti: režim je dozvolio izgradnju Instituta za Kur'an i u isto vrijeme privodio svakoga tko se neprestano molio, dozvolio je emitiranje vjerskih emisija na televiziji i istovremeno mučio zatvorenike prisiljavajući ih da kažu: "Basharal-Assad je naš bog''.Sirija je veliki cirkus. Cirkus silovanja, ubojstava i mučenja. Zasigurno, ovaj cirkus ne izbacuje klaunove. 

Koliko ste upoznati s našom zemljom?
O Bosni i Hercegovini znamo onoliko koliko možemo pročitati u medijima, a opet mediji to govore na način koji žele. Gledali smo i dosta filmova i dokumentaraca snimljenih upravo o vašoj zemlji. Nažalost, izgleda da ste imali iskustvo slično našem. 

*Tekst objavljen u Večernjem listu


Copyright © 2000-2019 MFF. All rights reserved. This site is designed and powered by GCR production.