Vijesti

22/08/2019 Mediteran Film Festival
Zaboravljeni život jednog od najsretnijih ljudi na svijetu
Divljenje skromnom i jednostavnom životu, istinski povezanim s prirodom 'natjeralo' je mladog redatelja Pabla Adiega Almudevara da dokumentira film o starcu koji je posljednji stanovnik sela izgubljenog u planinama. Iako na prvu djeluje kao tužna priča, život protagonista koji dan za danom iz svoje kuće promatra propadanje i ruševine onoga što je nekad bilo puno života, film 'Groblje' to nije. Premda je razgovor koji vodi s 'tihim' susjedima, zapravo razgovor sa smrću, mladi redatelj čiji ćemo film gledati na Mediteran Film Festivalu, uvjerava nas kako je njegov protagonist jedan od najsretnijih ljudi koje je upoznao.

Što vas je potaknulo da napravite priču o smrti, odlascima i usamljenosti?
Kad sam upoznao Joséa Mariju i njegov način života dogodio se neki klik i osjetio sam snažnu potrebu da uđem u njegov svemir kamerom. Oduvijek me privlačio život u ruralnom okruženju, njegova jednostavnost i sklad s prirodom. Nažalost, takav način života već je izumro, a na ovakvim, već praznim mjestima, nalazimo samo posljednje ostatke onoga što je bilo. To su mjesta puna duhova, ali tamo gdje još uvijek ima ljudi koji žive sami i žive s njima.

Tko je starac kojeg gledamo u filmu? 
José María predstavlja generaciju i način života koji je već zaboravljen. Rođen je u istom mjestu u kojem vidimo da i danas živi. Odlučio je, unatoč činjenici da je ovo mjesto postalo prazno, nastaviti živjeti tu, umjesto da traži ugodniji život u gradu poput drugih.

Koliko ste "narušili" privatnost, rutinu i svakodnevicu ovog starca? 
Bilo je to jedinstveno iskustvo. Kao neiskusni filmaš kakav sam bio, a pretpostavljam da i dalje jesam, imao sam dojam da upadam u intimna mjesta njihova svakodnevnog života, te sam istovremeno, zbog neiskustva, osjećao stidljivost i strah. Tijekom procesa snimanja starac je pokazao zahvalnost jer smo prisutni i jer će preko nas ispričati svoju priču. Nakon tog sam odustao od straha, i, u konačnici, bilo je to jedno prelijepo iskustvo. I ja, ali i cijeli tim koji je radio sa mnom, uživali smo u pozitivnoj atmosferi.

Je li ova priča tužna?
Nisam točno znao što želim reći, nisam to racionalizirao, obuzele su me emocije. Svatko će iz filma izvući vlastite zaključke, nakon nekoliko godina, pretpostavljam da sam želio pokazati način života koji je već izgubljen i gotovo zaboravljen, posebno u mojoj zemlji i među ljudima moje dobi. To je divljenje skromnom životu, istinski povezano s prirodom, jednostavnim životom. Unatoč onome što mi je to mnogo ljudi reklo, ovo nije tužna priča. José María jedan je od najsretnijih ljudi koje sam ikad upoznao, prihvaća smrt i nastavlja svoj život, a da pritom ne zaboravlja i poštuje one koji su živjeli s njim i prije njega, kao što to mislim da bismo trebali učiniti i mi.

Vaš raniji film također govori zanimljivu priču o duhovima iz prošlosti?
'Reminiscence' je bio kratak film o španjolskom građanskom ratu u mom selu. Pronašao sam arhivske slike na kojoj su se mogli vidjeti borce i stvarne situacije iz tog rata, u kojima se različite ulice i zgrade mog sela mogu savršeno razlikovati. Projicirao sam ove slike tijekom noći, usklađujući pročelja sadašnjosti sa ruševinama izazvanim ratom prošlosti i na taj način sam probudio duhove prošlosti.

Mlad ste redatelj, na samom početku, što je ono što vas sada privlači?
Kao i u filmu 'Groblje', kad pronađem neku priču ponesu me emocije i to je taj znak. Za sada mi se čini da me privlači tišina, pretpostavljam da je tako jer smo u društvu u kojem živimo okruženi s previše buke, zvukova i vizuala. Zato moram pronaći i osvetiti ta mjesta tišine i sklada.


Copyright © 2000-2019 MFF. All rights reserved. This site is designed and powered by GCR production.