Vijesti

22/08/2019 Mediteran Film Festival
Premlaćivanja na granici su promijenila europski san
Jaime Alekos, mladi novinar i redatelj čiji je film 'Borba s bikovima' na prošlogodišnjem Mediteran Film Festivalu proglašen najboljim u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma, ovog puta u Široki Brijeg dolazi s filmom 'Europski san: Srbija'.

Riječ je o dokumentarcu koji govori o maltretiranju izbjeglica i migranata koje mađarska policija uhvati u pokušaju prelaska njihove granice i surovim životnim uvjetima u kojima preživljavaju u Srbiji, čekajući priliku za ulazak u EU. Alekos ističe kako je svjedočio brutalnosti koju svi službeno niječu te da je upravo to razlog zbog kojeg su migranti promijenili svoju rutu u potrazi za boljim svijetom. 

U razgovoru Alekos govori i o novinarstvu te kaže kako je ono u krizi baš kao i publika koja, kako navodi, samo želi potvrditi svoju unaprijed stvorenu ideju o svijetu.

Novinar ste istraživač a istovremeno radite i dokumentarce, kako nalazite balans između ova dva formata?
Kao redatelj s iskustvom u fotografiji, za mene je obvezno da priča djeluje vizualno. Mora imati elemente koji mogu prepoznati 5W (tko?, što?, kada?, gdje? i zašto?, op.a.) u slikama, bez upotrebe spikera ili teksta na ekranu. Moram biti u mogućnosti svjedočiti većini dijela priče, a za ono što ne mogu snimiti moram biti u mogućnosti to potvrditi i evocirati na odgovarajući način. 

Kako ste došli do teme izbjeglica na mađarsko-srpskoj granici? Jeste li radili sami na ovoj priči ili ste možda imali i pomoć od novinara iz Srbije?
Nekoliko mjeseci prije početka ove priče radio sam u Grčkoj. Prvo na Lezbosu gdje sam izvještavao o dolascima iz Turske, a zatim sam se preselio u Idomeni, na granici s Makedonijom, u ožujku 2016., kada su zemlje s Balkanske rute zatvorile svoje granice. Bilo je jasno da će ljudi zaglaviti i  da će to stvoriti probleme. I gotovo godinu dana nakon toga, u siječnju 2017., migranti su još uvijek bili zapeli na Balkanu. Za mene je rad u Srbiji bio prirodni nastavak mog rada u Grčkoj. Bilo je -15 ° u Beogradu, i u početku je bilo planirano kao kratko putovanje u  Beograd kako bi se prikazalo kako hladni val utječe na migrante, radeći kao slobodnjak za novinske agencije i TV kanale. Većina vizualnog dijela dokumentarca snimljena je na ovom putovanju. Kad sam tamo stigao doslovno svi s kojima sam razgovarao govorili su mi da ih je mađarska policija mučila kad su ih uhvatili u  pokušaju prelaska njihove granice. Stoga sam isplanirao drugo putovanje, samo da obavim intervjue i dovršim neke vizualne detalje koje sam još želio uraditi. Cesar Dezfuli, španjolski fotograf koji je ranije radio u Srbiji, upoznao me s Javedom Khanom, migrantom iz Afganistana koji je prije radio kao učitelj engleskog jezika u Pakistanu i Afganistanu. On je zaista pametna i senzibilna osoba i jako dobro je shvatio način na koji ja radim, pa sam mu toliko vjerovao da sam mu tijekom intervjua dopustio da improvizira vlastita pitanja ako će ga to učiniti tečnijim. Uradio je izvrstan posao. Osim toga i glazbe, sve sam radio sam: produkciju, snimanje, montažu i postprodukciju.
U filmu su prisutne scene u kojima mađarski policajci verbalno prijete i izvikuju parole upućene onima s druge strane. Jeste li vi imali probleme prilikom snimanja?
Kad sam već bio snimio sve intervjue, vratio sam se u Španjolsku i planirao treće putovanje u Srbiju. Znao sam da je mađarska policija koristila vrata u ogradi za vraćanje migranata, pa sam nabavio Sony A7SII, koji snima gotovo bez imalo svjetla, i vratio se na granicu. Budući da je mađarska policija ulazila na srpsko tlo prilikom odguravanja migranata, znao sam da postoji šansa za snimanje batina ako uspijem pronaći vrata i napraviti zasjedu s dugim objektivom. Otkrio sam da je to nemoguće učiniti. Otkrili su me svojim naočalama za noćno osmatranje s 500 metara u potpunom mraku. A kad bih se mogao približiti na nekom šumskom području, psi bi me čuli sa 100 metara. Barem sam, dok sam istraživao ogradu, snimio bučni patrolni automobil koji je puštao glazbu, što mi je puno pomoglo da ispričam priču.

Pretpostavljam da ste kontaktirali i mađarsku policiju – kakav ste odgovor dobili? 
Kontaktirao sam Službu za komunikacije Ministarstva unutarnjih poslova i Policijsku upravu, koja je odbila dati bilo kakav komentar i uputila me na Ured glavnog tužitelja. Na pitanje o tvrdnjama migranata s kojima sam razgovarao - pružio sam precizan popis činjenica, mjesta i datuma - nisu odgovorili na pitanje, umjesto toga poslali su neke statističke podatke o pritužbama protiv policije na granici. Kad sam ponovo pitao, odgovorili su da oni nemaju nikakvu evidenciju o prigovorima protiv policije u tom području i tih datuma. 

Kako komentirate retoriku populističkog mađarskog premijere Viktora Orbana te navode kako se proces ‘obrnute migracije’ počeo drastično razvijati?
Premlaćivanja su djelovala. Kad sam radio na granici, mogu vam reći da su mučenja migranata koje su uhvatili bila sustavna. Ne mogu dokazati da je bilo naređenja s vrha da se to učini, ali to može biti samo zbog toga ili zato što je policija totalno bila izvan kontrole, što ne bi imalo smisla. Na kraju su premlaćivanja uzrokovala da su se migranti toliko plašili mađarske policije da su organski promijenili rutu i počeli pokušavati doći u srednju Europu preko Rumunjske ili Hrvatske, umjesto Mađarske.

Nazivaju ga i 'zaštitnikom kršćana'?
Pa, čak i ako on u Mađarskoj zaista ima veliku podršku, nema ničeg kršćanskog u premlaćivanju i zlostavljanju djece radi obrane svoje granice.
Što vam je bio cilj prikazati ovim filmom?
Miguel Ángel Bastenier, od koga sam naučio razmišljati kao novinar, govorio je da novinarstvo nema za cilj stvaranje boljeg svijeta, već stvaranje pouzdanih informacija koje omogućavaju društvu da bude svjesnije sebe. I da, ponekad, ako se društvo više osvijesti, to svijet čini boljim. Pa sam samo pokušao izgraditi čvrstu priču koja je djelovala vizualno i koja, nadam se, omogućava društvu da postane malo svjesnije sebe.

Film je pobrao velik broj nagrada, reklo bi se da filmski svijet, za razliku od onog političkog ipak mari za ono što se događa nad migrantima?
Već je prikazan u više od 20 zemalja, nije u Mađarskoj, tako da ne mogu biti sretniji zbog zanimanja i prijema koji je dokumentarac dobio. Definitivno publika filmskog svijeta želi znati što se događa s migrantima.

Na kraju 'Europskog sna', jedan od protagonista film, iznoseći razloge svog odlaska iz Afganistana, govori kako su samo željeli svoje živote napraviti boljim, no da bi izgleda po onom kako sad žive, 'smrt bila bolja'. Jesu li ovi ljudi u potpunosti izgubili nadu, što ih uopće drži na životu?
Izgubio sam trag Ubaidullaha, klincu na kraju dokumentarca, nakon što sam napustio Srbiju, ali moj prijatelj koji radi s migrantima primijetio ga je u Parizu, živio je na ulicama. Svi intervjuirani uspjeli su izaći iz Srbije, nakon što su pokušavali iznova i iznova. Većina njih sada je u Francuskoj i Italiji, čekajući rješenje svojih slučajeva, koje će vjerojatno biti odbijeni. Moj prevoditelj i Abdul uspjeli su stići u Švicarsku i Austriju i dobili su papire, oni se bore za početak novog života tamo. Nada može biti nešto zaista krhko, mislim da je to samo čisti životinjski instinkt za preživljavanjem. Predaja nije opcija.

U jednom od ranijih razgovora koje smo vodili poručili ste kako je danas teško vrijeme za novinarstvo i novinare zbog slabog interesa društva za profesionalnim i pouzdanim informacijama. Je li i ova priča potvrdila tu vašu tezu i je li se što od tada promijenilo po pitanju vašeg aktivizma i posvećenosti ovoj profesiji?
Još uvijek sam pesimističan prema novinarstvu. Radim puno novinskih analiza, kvaliteta je čak pala u zadnjih godinu dana i čitateljstva još uvijek nije briga. Većina publike samo želi potvrditi svoju unaprijed stvorenu ideju o svijetu. Neovisno, pouzdano novinarstvo postoji, ali to je vrlo mala niša. 

Na prošlogodišnjem festivalu, vaš film, 'Borba s bikovima, proglašen je najboljim u kategoriji kratkometražnog dokumentarca. Nažalost, niste bili u bili prisutni prilikom dodjele nagrada.
'Borba s bikovima' je bio moj prvi dokumentarni film i također je vrlo osoban, to je priča o kojoj sam razmišljao još otkad sam bio tinejdžer. Jako mi je stalo do te priče i trebalo mi je mnogo truda da to učinim, pa je nagrada bila neizmjerna radost. Samo hvala žiriju i svima koji rade na festivalu jer ste dozvolili da moja priča putuje dalje.


Copyright © 2000-2019 MFF. All rights reserved. This site is designed and powered by GCR production.