Vijesti

19/08/2020 Mediteran Film Festival
Mateo Cabeza: Moj film govori o dubokoj boli
Fasciniran stvarnim životom, svakodnevnicom u svojim beskonačnim oblicima, španjolski redatelj Mateo Cabeza na 21. izdanje Mediteran Film Festivala donosi 'Raj' - priču o dubokoj, iskrenoj čak i ljekovitoj boli. Njegovi filmovi su, kako govori, zaista škola skromnosti, dok je on kao autor uvijek u službi ljudi koje snima. Zanimalo nas je kako je saznao za priču o ocu i sinu, njihovoj borbi unutar bolničke sobe, i zašto ju je želio dokumentirati.*

Upoznao sam protagoniste nakon godinu dana odlazeći u dječju bolnicu kao volonter. Želio sam upoznati bolnicu iznutra, bez potrebe ili obaveze snimanja filma. To je vrlo kompliciran posao, jer zahtijeva puno emocionalne snage i empatije s okolinom. S vremenom sam upoznao Ahmeda i Tahu i stvorila se vrlo posebna veza između nas. Oni imaju poseban odnos koji se mora podijeliti i zato sam odlučio snimiti ga. 

U filmu ne otkrivate puno, naglasak je na vezi oca i sina i borbi unutar bolničke sobe. Kako je dječak Taha sada?
Nisam želio razgovarati o bolesti ili drugim pitanjima jer to nije bilo bitno za glavnu temu filma, a može čak i odvlačiti pažnju. Prije nekoliko tjedana mu je konačno presađen bubreg, nakon godina čekanja. Sada je dobro, u kući je, izvan bolnice. 

Jesu li gledali film i kakva je njihova reakcija?
Ahmed, otac, je bio prva osoba koja je pogledala film. Njegovo mišljenje mi je bilo jako važno, i moram reći da je uvijek imao potpuno povjerenje u mene. Iako film ima vrlo teške trenutke, shvatio je važnost njegovog sadržaja. Film je jako emotivan, daje pečat iskrene i nesebične roditeljske ljubavi. Nešto što danas često zaboravimo ili uzimamo zdravo za gotovo. Film govori o dubokoj boli. Krik koji on izaziva je iskren, čak i ljekovit. Iskreno, obično ne poznajem središnju temu svojih filmova, tek nakon što ih završim prolazim kroz mnoge osobne emocije u njihovom stvaranju do samog završetka. Budući da sav posao obavljam sam, vrlo je naporno i iscrpljujuće. U ovom me slučaju jako privukla neobična veza oca i sina, duhovnost i psihologija krivnje koje bolesno dijete ima, duboki su aspekti filma. 

Vaši filmovi govore o stvarnom životu. Uz 'Paradiso' to je vidljivo i u ranijim djelima 'Sevilla Santa', 'Hombre al agua' i 'La vida sigue igual'. Kako birate teme?
Osjećam da svaki projekt ima višu razinu dubine i složenosti, fasciniran sam stvarnim životom, svakodnevnicom u svojim beskonačnim oblicima, moji su filmovi škola skromnosti, uvijek sam u službi ljudi koje snimam. Ali uspjeh je relativan, proveo sam godine osjećajući veliko prihvaćanje i duboko poštovanje javnosti prema svojim radovima, ali nikad nisam dobio nikakvu stvarnu pomoć svog grada ili zajednice, tako da mi je vrlo teško posvetiti se tome kako bih htio. 

Koliko je ova trenutna situacija u kojoj je svijet postao jedna velika karantena utjecala na vas? 
Kao i svi, bio sam u šoku. U jednom trenutku sam vidio i ono najbolje u ljudskoj inteligenciji, pored onog najgoreg u ljudskoj gluposti. Mislim da kad bi pao meteorit više bi pomogao razumjeti što se događa, i tada se bar ne bi brinuli o novcu kao glavnom motivu.  

Što mislite, koji će se scenarij vjerojatno odviti kad pričamo o povratku u 'normalni' svijet?
Odgovorit ću vam frazom koju sam vidio na grafitu u Brazilu: Nadajmo se da se nećemo vratiti u normalno, jer normalno je i bilo problem.  

*Tekst preuzet s Večernjeg lista


mob
Copyright © 2000-2019 MFF. All rights reserved. This site is designed and powered by GCR production.