10/10/2023 Mediteran Film Festival
Autor filmova 'Stigme' i 'Tihi skitnica': Ne želim se jeftino dodvoravati publici
Uoči premijernog prikazivanja igranog filma 'Stigme', priče o hercegovačkim švercerima duhana te dokumentarca 'Tihi skitnica' o jednom od najvećih umjetnika s ovih prostora, Virgiliju Nevjestiću, razgovarali smo s Zdenkom Juriljom, koji usprkos činjenici da je jedan od najproduktivnijih redatelja na ovim prostorima, govori kako 'njegov film' tek treba doći.* 

Igrani film Stigme svoju će hercegovačku premijeru imati na otvaranju 23. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. Ponovno jedna domaća priča, koja se trebala ispričati. Predstavite nam je?
Da, filmska priča po svojoj fabuli i nije domaća, prije bih kazao da je ona univerzalna. Netom nakon završenog Drugog svjetskog rata, pet muškaraca pokušava švercem duhana iz Hercegovine u Bosnu spasiti svoje obitelji od gladi.  Na tom švercerskom putu koji ih vodi preko kanjona, šuma i planinskih gudura još uvijek se nalaze ostaci poraženih vojski, a policijske uhićenja su svakodnevna. Dok putuju u strahu od nevidljivog neprijatelja, kojeg uopće vizualno ne detektiramo, među njima se zbog jednog mladog putnika podižu tenzije. Film postavlja pitanje smislenosti svađa zbog ideoloških razlika i osvete koja je i danas prisutna u skoro svim društvima..     

Prikazali ste ga premijerno na Filmskim susretima u Nišu, kakve su bile reakcije publike?
Sama činjenica da je film prikazan na jednom od najstarijih festivala u regiji, za nas je velika stvar. Obzirom na to da ovaj film po nekoj svojoj radnji i dinamici pripada kategoriji 'slow cinema' žanru umjetničke kinematografije kojeg karakterizira minimalistički, promatrački stil   s malo naracije, i relativno duljih kadrova, reakcija publike u Nišu je bila dobra. Publika je bila  generacijski pomiješana. Mladi nisu znali da je takva priča uopće postojala, a starija publika je lamentirala oko ideoloških predznaka u filmu. Pozitivno su nas iznenadile stručne opservacije nekih profesora s Akademije scenskih umjetnosti iz Beograda i Novog Sada, koji su također pogledali film.   

Jeste li zadovoljni učinjenim i što vam je u samom procesu predstavljalo najviše poteškoća?
Tek smo prije par tjedana, dovršili postprodukciju filma, obrada tona i slike, pa će tako njegov festivalski život biti nastavljen nadamo se po europskim i svjetskim festivalima u naredne dvije godine. Cijeli postupak je izgledao frustrirajuće dug. Najteže pada činjenica da zbog manjka novca, moraš izbaciti neke scene koji bi filmu dale još jaču vizualnu notu. No, kad se skupi klapa ljudi od kojih neke vidiš prvi put u životu i kad to funkcionira kao jedan stroj, bude ti drago što uopće sudjeluješ u jednom takvom projektu. 

Festival se otvara, ali i zatvara vašim filmovima. Otkud priča o tihom skitnici, Virgiliju Nevjestiću?
Za Virgilija Nevjestića prvi put sam doznao još kao klinac. Vidio sam neki kalendar koji je bio ilustriran njegovim slika, grafika, vitrajima…To je u dječjem mozgu izgledalo vanzemaljski, a nikako nisi mogao dokučiti o čemu se tu zapravo radi, osim što mu izgleda lijepo, čudesno. I davne 2009. godine kad je Virgilije umro u Parizu, obavio sam inicijalni razgovor o snimanju dokumentarnog filma s pokojnim Petrom Milošem, piscem, novinarom koji je bio jako dobar prijatelj s Virgilijem. U međuvremenu nas je napustio i pokojni Petar Miloš, tako da se ta ideja “konzervirala" sve do 2019. godine. Uvidom u njegove dnevničke zapise koje nam je ustupila obitelj Ikana Nevjestića njegova nećaka, rodila se nova, drugačija ideja i kreiranju dokumentarno - igranog poetskog filma. Ti njegovi dnevnički zapisi, grafike, slike, poezija koju je pisao otkrili su novog lika, u kojem je sve sublimirano. Virgilije je bio erudita svjetskog kalibra, proglašen je najboljim grafičarom 20 stoljeća u Francuskoj, ali je pisao pjesme, bavio se filmskom kritikom čak je pisao i scenarij za film 'Ludi dan' od Nikole Babića. Bio je filozof, neka vrsta revolucionara, koji se do kraja borio protiv monetizacije u umjetnosti. Družio se s nobelovcima poput jednog Pabla Nerude, Samuela Becketta, prijateljevao sa širokom plejadom pjesnika, književnika. Bio je stoik, koji odolijevao nerazumijevanjima tadašnje likovne kritike, ali i teškim egzistencijalnim stanjima u kojima se za života nalazio, ali nikada nije iznevjerio svoj umjetnički kredo.

Kako birate teme koje želite ovjekovječiti? Je li to proces nekoj zajedničkog razmišljanja ekipe okupljene oko Kadar produkcije, ili slijepo, slušate sebe?
Sad zvuči pretenciozno, ali se teme traže između ostalog po uzoru na A.G. Matoša, koji je u hrvatsku književnost prvi uveo pojam flanerizam. On je iz pozicije dokoličara-promatrača, radoznalog šetača ili flâneura, tražio inspiraciju za djela. Naravno tu su novinski članci, eseji, kritike, povijesna građa, sugestije prijatelja, radnih kolega i adaptacija nekih književnih romana. Evo upravo radimo na adaptaciji  jednog romana od književnika Josipa Mlakića, s kojim me  veže  dugogodišnje prijateljstvo i suradnja. Kao što je jednom veliki Andrej Tarkovski izjavio, zapisao: 'U umjetnosti ne treba mnogo – potrebna je tankoćutna, podatna duša, otvorena za lijepo i dobro, sposobna za neposredan estetski doživljaj.'  

Film na koji ste, ako se to tako može reći, najponosniji?
Nema ga. Možda će doći. i to je prokletstvo u ovom poslu. Na svim uradcima bi nešto mijenjao, dodao, oduzimao… Ponovno se pozivam na Tarkovskog koji je to sjajno opisao: "Film je, vjerojatno, najnesretniji od svih umjetnosti. Film koriste kao žvakaću gumu, kao cigarete, kao stvari koje kupuju. Zato je prihvaćen stav: da bi bio dobar film mora da se prodaje. Ali, ako o filmu razmišljamo kao o umjetnosti, takav prilaz je apsurdan". 

Što je po vama presudno da bi netko postao dobar redatelj?
Biti iskren prema sebi i prema publici, ali joj se ne po svaku cijenu jeftino dodvoravati. Kontinuirano učenje, gledanje tuđih filmova, čitanje knjiga iz svih mogućih branši, posjet kazalištu, kinu, konverzacija s kolegama. Da nije bilo nagovora prof. dr. Ante Peterlića hrvatskog filmologa i enciklopedista i Zorana Tadića sjajnog hrvatskog redatelja, možda se pokretnim slikama nikad ne bi bavio. Po vokaciji sam novinar, ali kako u današnjem novinarstvu nemam što više kazati ovo je novi medij čije su poruke puno snažnije i dugovječnije.  

Koliko se domaći filmaši nose s regionalnom scenom?
Posljednji uspjesi poput onoga Jasmile Žbanić, Une Gunjak, glumaca poput Goge Bogdana… govore da se može biti uz bok sa svjetski filmskim jet setom. Naravno do tog cilja je težak i krvav put, a pogotovu u državi u kojoj je umjetnost luksuz, i gdje su prave zvijezde političari, influenceri, folklori, treperi, polugole navijačice…  

Koliko se Hercegovina pomaknula po pitanju filma u posljednjih nekoliko godina, odrazdoblja vaših početaka pa do onoga što imamo priliku vidjeti danas?
Ima progresije. Od razdoblja kada je prve kadrove u Hercegovini iz 30-tih godina prošlog stoljeća snimila Škola zdravlja - Andrije Štampara pa do povratak Katarine Kožul, prvog igranog uratka 'Elipsa' od Tomislava Topića direktora i osnivača MFF-a, puno se toga napravilo. U sredini gdje je statusnu poziciju pojedinca rangiraju prema tome koliko imaš poslovnih prostora, stanova, vikendica, ili kakav auto voziš to je velika progresija. U sredini gdje u strukturama vlasti ne postoji ni trunka senzibiliteta prema kulturi, bilo kakvoj vrsti umjetnosti kamo li prema sedmoj, pojedinci  su napravili svemirske korake. Danas u Širokom Brijegu postoji Odjel za film, scenarij i režiju pri Akademiji likovnih umjetnosti, danas u Hercegovini postoje dva festivala, imamo glumce, redatelja, kamermane, zanimljive autore animiranog, dokumentarnog i igranog filma,  pa čak i ton majstore, koji su postigli nešto na Europskoj pa i svjetskoj sceni, ali su ti ljudi nevidljivi. Teško ti uspjesi dopru do javnosti upravo kroz šumu ovih lažnih mediokriteta koji nas okružuju.     

*Tekst objavljen u Večernjem listu 






Copyright © 2000-2023 MFF. All rights reserved.