10/10/2023 Mediteran Film Festival
Autor filma 'Taxibol': Upoznao sam velikoga Lava Diaza i pristao je igrati u mojem filmu
Suštinski i poetičan pristup, tako bi mogli okarakterizirati stil snimanja talijanskog redatelja TommasaSantambrogia koji, iako je još uvijek mlad autor, iza sebe ima respektabilna priznanja i filmske festivale poput onog u Veneciji. Bavi se temama identiteta, sjećanja i odvajanja, često se fokusirajući na učinke post kolonijalizma na naša društva, što je i tema njegovog posljednjeg kratkog filma 'Taxibol' koji će biti prikazan u konkurenciji ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala a u kojem, susrećemo i poznatog filipinskog redatelja Lava Diaza.*

Što znači taxibol?
Taxibol je neologizam, nastao kao rezultat spajanja između riječi taksi - mjesta gdje se odvija polovica filma i Tagsibola - stare tagaloške riječi koja znači 'proljeće'. Razmišljajući o cijelom arapskom proljeću i očitom kretanju prema demokraciji mnogih postkolonijalnih zemalja, mislim da ova riječ može pobuditi osjećaj povijesne frustracije, kretanja prema nečemu što nikada ne dolazi i čini se nestvarnim poput proljeća na Filipinima. 

Filipini, kubanski narod i njihova pozadina -  što vas je privuklo ovoj temi?
Iznimno sam vezan s osobnog i umjetničkog stajališta za postkolonijalne zemlje i njihove ljude i društva, posebno kubansko i filipinsko, i to mi je mnogo pomoglo u strukturiranju takve vrste filma. S druge strane, dodao bih i kako mislim da se kinematografija treba vratiti drugima, osluškivanju priča svijeta na pun poštovanja, antropološki i čist način. Mi smo pripovjedači, a priče nemaju granica ni geografsko/kulturoloških ograničenja, samo one koje se tiču pristupa onome što je drugačije od tebe. Zabrinut sam da se većina kinematografije, kao i naših društava, više fokusiraju na sebe, na onanistički način, umjesto da traže dijalog s ostatkom svijeta. 

Kako je došlo do suradnje s poznatim filipinskim redateljem Lavom Diazom, kojeg pratimo u prvom dijelu filma?
Upoznao sam Lava Diaza na EICTV-u, kubanskoj filmskoj školi, i odmah smo postali bliski prijatelji. Bio mi je mentor i još uvijek je, i dok smo boravili tamo, prije nego što smo otišli na Filipine da zajedno snimamo svoje sljedeće filmove, zamolio sam ga da sudjeluje u snimanju mog novog filma smještenog tamo. Upoznao sam njega i Gustava odvojeno, a razgovarajući i dijeleći različite trenutke s njima primijetio sam da stvarno mogu stvoriti i artikulirati zanimljiv dijalog; to su dvije osobe izrazito različite, ali s velikom ljudskom osjetljivošću i snažnom sviješću i privrženošću vlastitim zemljama, Filipinima i Kubi. Tako sam upoznao jednog s drugim i proveli smo neko vrijeme zajedno, putujući San Antonio de Los Banosom, pokrajinom Artemisa i La Habanom, razgovarajući o našim osobnim iskustvima, stajalištima o političkom stanju dviju zemalja, o filmu, migracijama i brojnim drugim temama. Nakon što je uspostavljena veza između njih i podijeljena okvirna ideja o strukturi snimanja između nas, jednostavno sam počeo snimati, bilježeći čarobni i spontani dijalog između njih. 

Zanimljivo je da Lav i Gustavo govore različitim jezicima, ali se razumiju?
Jeste. Zemlje poput Filipina i Kube okupirale su i kolonijalizirale iste zemlje, SAD i Španjolska, stoga i imaju mnogo zajedničkih riječi. Zatim, kao što kaže Lav Diaz u filmu, kada se osjećate bliski s jednom osobom, bliskost može uništiti granicu jezika. 

Diaz je u misiji, koju je posvetio narodu Filipina?
Da, misija je pronaći Juana Mijaresa Cruza, bivšeg generala Marcosovog režima skrivenog u kubanskom selu, vjerojatno blizu San Antonija de Los Banosa, i ubiti ga. On je, zajedno s drugim opasnim ljudima skrivenim na Kubi, odgovoran za neke od najstrašnijih zločina. 

Film ne otkriva je li ga u konačnici pronašao?
Nije. Ideja je poštivanje stvarnosti, gdje su nažalost ljudi koji su počinili te zločine u svojim zemljama još uvijek slobodni, nekažnjeni. Pravda ne nalazi uvijek svoj put, posebno u postkolonijalnim zemljama. 

Diktator Marcos uveo je izvanredno stanje 1972. godine.Trajalo je oko 18 godina i bilo je najbrutalnije razdoblje za Filipine, recite nam više o tome?
U tom razdoblju, koristeći se službeno proglašenim ratnim stanjem zbog 'komunističke prijetnje', mnoštvo mladih aktivista je mučeno i ubijeno, a svaku mogućnost da se slobodno govori ili valjano brani ljudska prava Marcos i njegovi generali i vlada kažnjavali su. Čak su i politički protivnici, poput Aquina, bili prvo prognani, ili prisiljeni na auto egzil, a zatim ubijeni. Štoviše, tijekom tog razdoblja, Marcosova je vlada oštetila zemlju za milijarde dolara, najprije skrivenih u SAD-u, zatim u Singapuru, Švicarskoj i mnogim drugim zemljama u tajnom dogovoru. 

Lav na samom početku navodi kako je zadaća filmske umjetnosti pomoći čovječanstvu koje je danas u lošem položaju, te da umjetnost ne bi trebala postojati radi umjetnosti. Što vi mislite?
Danas se suočavamo sa snažnim nacionalističkim i nasilnim valom opasnih vlada diljem svijeta. Ekonomska recesija i političke napetosti postaju sve gore, a mnoge ratne krize utječu na unutarnju i vanjsku upravu mnogih zemalja, u Aziji kao i u Europi ili u Srednjoj i Južnoj Americi. Živimo teška vremena u usporedbi s nekoliko godina prije ili zadnjim dijelom prošlog stoljeća. Govoreći o filmu kao umjetnosti i umjetnosti općenito, po mom mišljenju uloga umjetnosti je i politička i duhovna. Umjetnost je hrana za duše, treba se baviti i razgovarati sa suvremenošću na kritički i društveni način i to treba činiti s pravom odgovornošću i svjesnošću. 

Kakve su dosadašnje reakcije na film?
Nevjerojatno jake. Sloboda i njezino odsustvo, nasilni nekažnjeni život političkih kriminalaca u postkolonijalnim zemljama i bavljenje idejom pravde itekako dopiru do ljudi. 

Prvi ste put na Mediteran Film Festivalu, kako bi ocijenili ovogodišnji program?
Festival a i filmovi u konkurenciji mi se čine izuzetno zanimljivi, te bih ih volio pogledati sve ako je moguće, kao i upoznati ostale redatelje.  

*Tekst objavljen u Večernjem listu






Copyright © 2000-2023 MFF. All rights reserved.