09/10/2023 Mediteran Film Festival
Josip Mlakić: 'Ovi prostori su oduvijek davali kreativne i posvećene ljude'
Pisac, kolumnist i scenarist Josip Mlakić neosporno je jedan od najproduktivnijih autora na našim prostorima. Iako neformalno u mirovini, jer više se ne bavi poslom strojara koji je radio posljednjih dvadeset godina, Josip ne miruje. Upravo je iz tiska izišao njegov roman o ratu – "Izgaranje", a on već sad u pripremi ima nekoliko rukopisa koji su spremni za objavljivanje. Također, paralelno radi na nekoliko scenarija. Povod za razgovor s Mlakićem filmovi su "Stigme" i "Putevi kave" za koje je pisao scenarije, a koje premijerno gledamo na ovogodišnjem Mediteran Film Festivalu.*

Ove godine na Mediteran Film Festivalu, u programu Domaći autori, po vašem scenariju gledamo dva filma - dugoiščekivane "Stigme", priču o duhanskom putu skupine švercera, te film "Putevi kave" - o još jednom domaćem fenomenu koji je vezan uz šverc. 
Dokumentarni film "Putevi kave" govori o jednom fenomenu koji je obilježio kraj 70-ih i početak 80-ih u bivšoj državi kada je došlo do nestašice kave, što je bila svojevrsna najava kriznih godina koje će uslijediti. Film se fokusira na masovni šverc kave do kojeg dolazi u to vrijeme, što je potrajalo sve do polovine 80-ih. Preko tog fenomena film, zapravo, govori o jednom vremenu koje je bilo svojevrsni uvod u krvave devedesete.S druge strane, "Stigme" pričaju jednu potpuno drugačiju priču, iako je i tu u prvom planu krijumčarenje, ovog puta duhana, još jednog sličnog fenomena iz nekih drugih vremena. U ovom filmu prvenstveno je riječ o ideološkim stigmama koje su obilježile razdoblje socijalizma, pogotovo vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada se i odvija radnja.

Koliko ste bili uključeni u cijeli proces nastajanja ovih filmova? U "Putevima kave" vidimo vas i ispred kamere.
Scenarist je u procesu nastajanja filma početna karika, čiji je posao dovršen prije samog početka snimanja filma. U oba ova filma stoga sam više sudjelovao kao promatrač sa strane. Ipak, bio sam nešto više angažiran na snimanju "Puteva kave", u kojemu sam i jedan od govornika. A možda je u svemu tome bio presudan razlog što je taj film većim dijelom snimljen u Gornjem Vakufu - Uskoplju u kojem živim.

Koliko naši krajevi kriju priča i ima li ih tko uopće pričati, bilo u formi filma ili knjige?
Stvari po tom pitanju na književnom polju stoje jako dobro. Ponajprije ću spomenuti Magdalenu Blažević, koja je u Hrvatskoj već renomirana spisateljica. Radnja Magdaleninih knjiga odvija se u njezinu rodnom Žepču, a tu je i Glorija Lujanović, koja je ove godine objavila svoju debitantsku knjigu "Otac". Još bih spomenuo Nebojšu Lujanovića, spisatelja i književnog teoretičara rođenog u Novom Travniku, a koji živi u Splitu, i koji se u svojim romanima često dotiče i Bosne. Kada je riječ o filmu, tu treba spomenuti nevjerojatno nadarenog mladog redatelja Zdravka Terkeša iz Stoca, koji je već svojim prvim kratkim filmom nagovijestio o kakvom se potencijalu radi. Zdravko je ove godine na natječaju Fondacije za kinematografiju dobio sredstva za svoj prvi dugometražni film, i to po mojemu scenariju. Nažalost, Vlada Federacije nezakonito je poništila natječaj i u ovom trenutku neizvjesno je kako će se stvari dalje razvijati.

Spomenuli ste filmski projekt sa Zdravkom Terkešom. O čemu je riječ? 
Riječ je o filmu koji prati posljednje dane jednog bosanskog sela koje polako umire. Ja sam jednom aktualno iseljavanje nazvao posljednjom velikom temom bosanskih Hrvata. Glavni junak filma, šezdesetogodišnji Luka, svaku večer pali i gasi svjetla u napuštenim kućama u selu, stvarajući privid života u njemu, a usput traga za tijelom sina koji je nestao u ratu.

Koji je vaš film na koji ste, ako se to tako može reći, najponosniji? 
To su filmovi koje sam radio s Kristijanom Milićem - "Živi i mrtvi" i "Mrtve ribe". Ako bih morao izdvojiti bilo koji film na kojem sam radio, to je nesumnjivo Milićev film "Božji gnjev", nastao po mojemu scenariju, čiji se dovršetak očekuje za nekoliko mjeseci.Redatelj i filmska ekipa s kojom biste željeli surađivati?- Tu ste me malo zatekli. Kada bih morao birati, moj prvi izbor bio bi David Simon, kreator genijalne HBO-ove serije "Žica", uključujući i glumačku ekipu koja je sudjelovala na tom projektu, a radi se uglavnom o manje poznatim glumcima.

Već dugi niz godina ste uz Mediteran Film Festival. Od člana žirija do autora koji je imao velik broj filmova prikazanih na festivalu. Što je, po vašem mišljenju, značaj jednog ovakvog festivala?
Teško je na ovako malom prostoru pobrojiti zbog čega mi je ovaj festival važan. Ovaj put ću spomenuti samo MFF-ovu filmsku školu za mlade, koja se pokazala kao dragocjeni inkubator filmskih talenata, što će u dogledno vrijeme, vjerujem, doći izražaja, ako već nije i došlo.

Kako vidite stanje u domaćoj filmskoj industriji danas? 
Gotovo frapantno djeluje podatak kako sa Sarajevske filmske akademije već više od 15 godina nije došlo neko novo ime. Koji je razlog za to? Jesmo li svi zajedno, i Bošnjaci, i Hrvati i Srbi, jednostavno netalentirani? Odgovor je, naravno, negativan, jer su ovi prostori oduvijek davali kreativne i posvećene ljude. Ti mladi ljudi ne mogu doći do izražaja jer ih brutalno sklanjaju ustranu samoprozvani filmski "genijalci" iz Sarajeva, koji posljednje desetljeće guše bosanskohercegovačku kinematografiju svodeći filmske fondove na vlastite bankomate.

Objavljena je vaša nova knjiga "Izgaranje", netipičan mali-veliki roman o ratu?
Netipičan je ponajprije po formi. Roman je sastavljen od 24 samostalne priče koje su kronološki poredane te prati životni put petorice pripadnika HVO-a od rata pa do danas. Također, roman propitkuje stvarnost u odnosu na njezino književno preoblikovanje jer sam u romanu koristio neke istinite događaje iz rata kojima sam, iz poštovanja i pijeteta prema ljudima kojima su se dogodili, a koji su danas uglavnom mrtvi, u potpunosti izmijenio kontekst.

Ratno vrijeme i poraće tema je koja vas zaokuplja i ovog puta – koliko se može crpiti iz ovih tema? 
Mene, ponajprije, zanima suodnos tih dvaju vremena, odnosno koliko su rat i poraće kroz sudbine mojih likova, koje su uglavnom tragične, uzročno-posljedično povezani. Tu prvenstveno mislim na PTSP, koji je posljedica ratnih zbivanja.

Koje su razlike pri oblikovanju romana i scenarija? Što vam daje veću slobodu ili što vas manje ograničava?
Mnogo veću slobodu imam kada radim na scenariju. Roman je konstrukcija u kojoj morate voditi računa o brojnim elementima s kojima se prilikom rada na scenariju ne susrećete. Tu ponajprije mislim na jezik, na formu romana, na onaj "unutarnji govor likova"... Uz to, scenarij nije umjetnička forma, već predložak kojemu redatelj daje "posljednju ruku".

U mirovini ste, a s obzirom na to da ste iznimno produktivan autor, pretpostavka je da ne mirujete. Na čemu trenutačno radite?
Zapravo, nisam u mirovini, ali se više ne bavim poslom strojarskog inženjera, čime sam se bavio više od dvadeset godina. U posljednje vrijeme radim mnogo, uglavnom na romanima. U ovom trenutku imam više završenih rukopisa koji su spremni za objavljivanje. Uz to, paralelno radim na nekoliko scenarija.

Iz tjedna u tjedan komentirate i društveno-politički život. Koliko vas iscrpljuje ova naša svakodnevica?
Već se dulje vrijeme bavim tim poslom, najprije u Hrvatskoj za tjednik Express, a zatim na portalu Bljesak, tako da čovjek stvori u sebi neke obrambene mehanizme. U suprotnom, bilo koji normalan čovjek morao bi biti duboko isfrustriran našom svakodnevicom.

Umorite li se od pisanja?
Ne. Bez obzira na jednu rečenicu iz Hemingwayeva romana "Zelena brda Afrike", po kojoj je "pisanje jezivo ozbiljna stvar". 

*Tekst objavljen u Večernjem listu






Copyright © 2000-2023 MFF. All rights reserved.