Vjerujem da je to svakako povećalo vidljivost filma – riječ je o Cannesu, festivalu svjetskog renomea. Naravno, strašna je i šokantna činjenica da je Fatima Hassouna postala meta izraelske vojske i ubijena zajedno sa svojom obitelji. Iako je počast koju su joj odali festival i Juliette Binoche bila donekle suzdržana i ne toliko frontalna, ipak je pridonijela vidljivosti filma. Osim toga, činjenica da je ona ubijena, a bila je protagonistica dokumentarnog filma i fotografkinja, te je bila meta poput mnogih drugih novinara u Palestini i drugim dijelovima Bliskog Istoka – Libanonu, Siriji – korištenjem istih metoda izraelske vojske samo zbog dokumentiranja rata i genocida, daje filmu dodatnu težinu. Vidljivost filma stoga je dio počasti, ali prije svega proizlazi iz strašne činjenice da je protagonistica ubijena, što se do sada u povijesti kinematografije nikada nije dogodilo. 

Prije festivala više od 300 filmskih zvijezda (od Richarda Gerea i Ralpha Fiennesa do Susan Sarandon i Javiera Bardema) potpisalo je pismo “For Fatem”. Koliko glas slavnih zapravo pomaže – i kada postoji rizik da to postane samo simbolički čin bez stvarnog učinka?Bili smo dirnuti ovim gestom. Do početka festivala broj potpisnika dosegao je gotovo 400. Važno je, ali problem nastaje kada te geste nisu popraćene političkim akcijama – sankcijama, bojkotima ili konkretnim mjerama. U protivnom, njihova težina se gubi i postaju prazni simboli. Gestu i dalje cijenim, ali je ključno da se iskoristi kao instrument za vršenje pritiska na vlade i političke institucije da učine pravu stvar – u ovom slučaju, reagirajući na genocid u Gazi na razini vlasti, kao što je učinjeno prema Putinu i Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. To se do sada nije dogodilo, i u tom smislu osjećam frustraciju. 

Smatram da film i politika nisu odvojeni. Festival jest pravo mjesto za imenovanje počinitelja jer je važno jasno identificirati odgovorne za kriminalne radnje ili države koje ih provode. 

Da, to je bila estetska odluka kako bi se naglasila fragilnost komunikacije i ograničenja u pristupu. Internet u Gazi bio je blokiran na 2G, a veze su često prekidane. Snimanje preko mobitela dalo je ljudsku dimenziju slikama, koja nije, kao što ste spomenuli u vašem pitanju, oštra. Mogla sam jednostavno snimiti drugačije, ali to uopće ne bi imalo isti učinak, jer bi tada kadar bio rigidan i ne bi bilo fluidnosti. Željela sam se fokusirati na njezino lice, približiti se, ali I povući natrag i nekako se stopiti s tom slikom. 

Granica je postavljena od samog početka. Od prvog razgovora koji sam imala s njom, objasnila sam joj što mi je cilj – napraviti film – i obje smo to znale. Fatima je znala da će svi razgovori biti uključeni u film. Imali smo intimnost, i to doista veliku, ali obje smo uvijek znali da je to u svrhu stvaranja filma. Kada se njezino ubojstvo dogodilo 16. travnja, saznala sam to dan kasnije, a moja prva reakcija bila je da ništa ne mijenjam u filmu; željela sam da ostane prikazan onako kako je bio dok je ona još bila živa. To je bio film koji je ona trebala doći pogledati i predstaviti sa mnom. Nakon nekoliko tjedana odlučila sam uključiti mali dio našeg posljednjeg razgovora, datiran 15. travnja, jer sam smatrala da je važno da gledatelji vide i svjedoče radosti koju je pokazala kada je saznala za odabir filma i kada smo razgovarali o potencijalnoj opasnosti. Rekla je da će doći na festival, ali da se potom vraća u Gazu i objasnila je svoje razloge. Ostatak filma ostao je takav kakav jest.

Da. Voljela bih da je Fatima bila sa mnom i da je film bio “manji”, ali to nisam mogla birati. Ovo pitanje upućujem onima koji čine ova ubojstva; jedino što mogu reći jest da je Fatima zapisala riječi koje ću sada izgovoriti. Željela je dostojanstvenu smrt i htjela je da cijeli svijet vidi njezine fotografije i upozna njezino svjedočanstvo. Bila je svjedokinja koja prenosi istinu. Ono što sada mogu učiniti, i što činim, jest pomoći da se film što više proširi, a postoji i knjiga s njezinim pjesmama i fotografijama koja je sada objavljena, i njezinu poruku pokušavam prenijeti što snažnije.

Mislim da su reagirali vrlo dobro i cijenili film; snažno su ga podržali, jer je u ovoj selekciji bilo samo devet filmova, a naš je, koliko znam, bio prvi odabran. Iz istog razloga koji sam ranije spomenula, htjela sam stvoriti iskustvo koje prenosi osjetljivost i fragilnost komunikacije. Djelomično kroz način snimanja, a djelomično zadržavanjem praznina i prekida u montaži, željela sam da gledatelj osjeti istu frustraciju koju sam ja osjećala, kao i činjenicu da je svaki naš razgovor mogao biti posljednji, te radost koju smo osjećali svaki put kad bi mi ona uopće odgovorila na poziv.

Ovo je ključna poruka koju je izrekla, i zato sam je zadržala kao naslov filma. Za mene ona predstavlja ono što je zapravo činila – fotografiranje u Gazi, što je bilo vrlo rizično. Nije ubijena dok je fotografirala, nego zbog svjedočanstva koje je prenosila. Rekla je da ne želi biti samo figura na kraju filma. Bilo je izuzetno hrabro od nje da to učini unatoč rizicima. Nije jedina, to znamo, ima ih još. Želim naglasiti da Gaza nije počella 7. listopada, Hamasovim napadom; to traje najmanje 75 godina, pa i više. Postoje i drugi primjeri ženske solidarnosti, poput šišanja kose za Iranke, I to je u redu. No osobe koje to rade ne preuzimaju stvarni rizik. Isto je i sa mnom – snimala sam ovaj film uz nju, ali nisam bila s njim, nisam preuzimala fizički rizik. Mora postojati razlika između onih koji su tamo i nas koji smo ovdje.

Uvijek sam nastojala nadvladati prepreke – bilo da se radi o cenzuri, dozvolama za snimanje, ponekad i financijama kada ne dobijem sredstva, a u ovom slučaju i zbog Izraela, jer nisam mogala ući u Gazu, a ni u Kairu nije bilo jednostavno snimati i raditi – morala sam biti vrlo pažljiva. No mislim da uvijek postoji način, s manjim ili većim budžetom, solo ili uz pomoć drugih. Većinu ovog filma sam napravila sama, uz Fatimu naravno. Ne mislim da je stvarno važno gdje se nalazite; snimala sam film o Iranu iz Atene, jer mi je od 2009. zabranjen ulazak u vlastitu zemlju. Mnoge stvari su danas moguće, ali najvažniji je srž projekta – integritet i etika koja stoji iza njega, više nego bilo što drugo. 

Radim na animiranom filmu pod nazivom ''Memories of Undutiful Daughter'', koji se temelji na mom životu. Također imam i druge projekte povezane s Iranom, slobodom, snažnim ženskim likovima i temama relevantnim za današnji svijet. Svakako, nadam se da ću se s jednim od svojih sljedećih filmova ponovno vratiti na Mediteran Film Festival.