Festival je već tada, u svom prvom i ponešto drugačijem okviru od ovoga danas, ponudio kvalitetan program, a osobito su me impresionirali zanimanje i posjet publike. Premda se radilo o prvom izdanju festivala, organizacija je bila na izvrsnoj razini i sve je prštalo entuzijazmom. S obzirom da je i moje porijeklo s mamine strane iz Hercegovine, ona je iz loze Čilića iz Međugorja, sve skupa za mene je bilo i vrlo emotivno. 

Čini mi se da je riječ o vrlo relevantnom međunarodnom festivalu, u BiH zacijelo najvažnijem kad je posrijedi dokumentaristički film.  Da bi to postao i ostao festival je tijekom godina morao podizati svoju selekcijsku i organizacijsku razinu, a to je, barem prema onomu koliko sam pratio festival, sustavno činio. 

U procjeni vrijednosti filma uvijek je primarno ono što je i kako je autor filma izložio. Pritom svaki film nepogrešivo otkriva iskrenost i autentičnost autorovih namjera. Danas, naime, živimo u vremenu kad je film, i igrani i dokumentaristički, preplavljen sadržajima „koji se nose“. Sadržajima kojima nerijetko pojedine autorice i autori posežu e da bi eventualno ostvarili kakav festivalski uspjeh. To se, dakako, ponekad i dogodi. Međutim, festivalski uspjeh nikada ne može osigurati život filmskoga djela ako ono samo nije autentično, kvalitetno i izraz iskrene stvaralačke i autorske potrebe njegova tvorca. Filmska povijest puna je filmova ovjenčanih nagradama a zatim zaboravljenih. I suprotno, toliko je filmova koje su važne nagrade mimoišle, a ostali su trajno kulturno dobro nacionalnih i svjetskih kinematografija. Ako se, recimo, zadržimo na području igranoga filma zanimljiv je podatak kako jedan od ponajvećih svjetskih redatelja, Alfred Hitchcock nikada nije nagrađen Oscarom za režiju unatoč čak pet nominacija.. Ovogodišnji program filmova u Širokom Brijegu nedvojbeno nudi niz vrlo kvalitetnih djela.

Rekao bih, možda sam subjektivan, da je važnije no ikada. Naime, živimo u vremenu silne površnosti. U svemu. Sadržaji se nerijetko oblikuju na brzinu, bez temeljitog poznavanja i razumijevanja problema kojima se žele baviti. To je zorno u svim umjetničkim disciplinama pa tako i filmu. Činjenicom da je tehnološki film postao pristupačan mahom svakome, gotovo svatko tko danas odluči snimiti film to zapravo i može jer su tehničke pretpostavke za snimanje filma danas vrlo dostupne i razmjerno jeftine. Takva mogućnost donijela je dosta pozitivnoga na području filma, ali bih rekao i jednako toliko negativnoga. Intelektualna i filmska erudicija nekoć je bila gotovo pretpostavka filmskih autora, poglavito onih ponajvećih. Danas to i nije uvjet bez kojega se ne može.

To je pitanje na koje svaki autor nerado odgovara jer je u svakom utkan dio njegove osobnosti, svjetonazora, sadržajnih i estetskih  sklonosti pa niti ja u tom smislu nisam izuzetak. 

Sama po sebi ta činjenica lijepo zvuči, ali se njom ne zanosim. Kako sam već spomenuo, postajemo sve površniji i to globalno. Sve manje znamo i pamtimo i ni jedan se stvaralac, filmski ili bilo kakav drugi, ne bi smio zanositi svojom važnosti za kulturu neke sredine ili zajednice. Često pomislim na brojne hrvatske, ali i svjetske stvaraoce, koje njihove ali i šire sredine vrlo brzo zaborave. Čak i one žive ! Sjete ih se tek u trenutku kad preminu. Ako se samo zadržimo na području hrvatskoga filma, kad ste zadnji puta pročitali nešto o djelu vrhunske hrvatske glumice Božidarke Frait ili o središnjim djelima redatelja Antuna Vrdoljaka? Oboje su zadužili hrvatsku kulturu. Nadalje, hrvatsku književnost prije nešto manje od dvije godine osiromašio je odlazak Danijela Dragojevića, pjesnika koji ne samo da je vrh hrvatske poezije već i europske. Napravite li anketu, čak i među tzv. intelektualcima, sumnjam da će ih puno znati o kome se rade, a onih koji poznaju njegovu poeziju bit će još i manje. Kvalitetni stvaraoci zato utjehu jedino mogu tražiti u činjenici da razinu njihova djela ništa ne može poništiti. Čak niti vrijeme. Naime, uvijek se dogodi neki trenutak kad u dolazećim generacijama netko iščeprka djelo ili djela vrijednih stvaralaca koji više nisu među nama i tada oni „uskrsnu“. 

Prije svega treba naglasiti da svako vrijeme donosi svoje talente. Uloga sredina u kojima oni žive i stvaraju jest i da ih prepozna i potiče njihov rad. Zbog sve veće površnosti, koju sam već opisao, taj postupak je danas čini mi se donekle kompromitiran. Prave vrijednosti teže se detektiraju i ako se stvaraocu ne dogodi neko „odličje“, neka nagrada, lako može ostati neprimijećen premda i te kako kvalitetan.  Čini mi se da je u tom smislu prije bilo bolje i to u svim umjetničkim područjima. Ako bih nastojao definirati temeljnu razliku u umjetničkim pristupima novijih generacija u odnosu na one prijašnje, možda bi to bila znatno veća fokusiranost novih stvaratelja na same sebe, na svoje osobne probleme koji vrlo često postaju isključivi sadržaj njihovih djela. Prije, a u tu skupinu ubrajam i sebe, stvaraoci su se svojim djelima znatno više referirali na vrijeme i život u sredinama kojima pripadaju. Kao da su u svojim djelima, koja su svakako uvijek i osobna jer umjetnost drugačija ne može ni biti, nastojali oslikati, zabilježiti sociopolitički trenutak u kojemu djelo nastaje. Gledajući takve filmove nekoliko ili niz godina nakon što su ti filmovi nastali, suvremeni gledatelj može jasno doživjeti to vrijeme, upoznati ga i osjetiti. Možda čak i razumjeti. U tom smislu imam i osobnih iskustava. Film koji sam snimio 1999., „Crvena prašina“, danas je na internetu vjerojatno najgledaniji hrvatski film, a možda i među zemljama u okruženju. Reakcije generacija onih koji taj film danas gledaju, a u trenutku kad je film sniman nisu bili ni rođeni, doista su osobite. Mahom svi film vrlo dobro razumiju, emotivno ih dotiče i preporučuju ih drugima za gledanje. 

Ta je činjenica nedvojbeno jako dobra za našu kinematografiju. Osvijetlila je nekoliko vrlo darovitih autorica i autora, ali je osvijetlila i neke čija djela ne opravdavaju takvu pozornost. Mahom je tu riječ o stvaraocima koji su svoj „uspjeh“ mogli zahvaliti općoj površnosti o kojoj sam govorio i trendovskom pristupu sadržajima „koji se nose“.  Međutim takvi bljeskovi su kratkotrajni. 

Film je oduvijek bio i medij kojim su se promicale određene ideje i svjetonazori. Čini mi se kako se to, međutim, prije radilo nešto suptilnije ili s više umjetničkoga dara. Govorim, naravno, načelno. Danas se susrećem sa znatno većim brojem filmova čija je ideološka dimenzija tolika da zasjenjuje sam film kao djelo, bitno je prije svega plasirati ideju, a stvaralačka razina je sekundarna. Međutim, možda sam u ovoj procjeni suviše subjektivan, nekako je ljudski da s vremenom više cijenimo ono što je iza nas. 

Važni su. Prije možda čak i važniji nego danas. Prije ako niste imali međunarodno prepoznat film vrlo ste teško dopirali do gledatelja. Danas je to važno, ali ne i presudno. Društvene mreže dosegle su toliki utjecaj kakav prikazivanje ili nagrada na nekom važnom festivalu nemaju. 

Ne postoji. Nastojiš li biti krajnje pošten u svom stvaralačkom pristupu tvoje djelo, pod pretpostavkom da je profesionalno relevantno, uvijek će naći dovoljno širok broj onih koji će ga htjeti vidjeti.  

Pripremam predstavu u dramskom kazalištu Gavella. U travnju iduće godine, ako Bog da, po prvi puta bih se trebao pojaviti i s jednom kazališnom režijom. Riječ je o dramatizaciji slavnog romana suvremene hrvatske književnosti „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka. Razina mog entuzijazma novim područjem u koje ulazim proporcionalna je razini moje treme. 

Klonite se trendova, ne oponašajte. Nastojte biti svoji. Nije lako, ali se isplati.