Bobby Grubić, višestruki dobitnik Emmy nagrada, bit će član žirija za kratkometražni film na 26. izdanju Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. Grubić, koji je stekao međunarodno priznanje za svoj rad u različitim medijskim formatima, ističe kako je za njega čast biti dio festivala s tako dugom tradicijom. U razgovoru, objašnjava svoju strast prema dokumentaristici i važnost autentičnih priča koje odražavaju stvarnost, te kako različite forme filma – od reklama do dokumentaraca – oblikuju njegov pogled na filmsku umjetnost. Također, dijeli svoja razmišljanja o važnosti medijske konvergencije i umjetničke slobode u filmskoj industriji, te o tome kako digitalna distribucija mijenja način na koji autori dosežu svoju publiku.*

Velika mi je čast što sam dio žirija MFF-a. Festival u Širokom Brijegu ima kontinuitet i višegodišnji ugled u regiji, a za mene je uvijek inspirativno promatrati kako kratki dokumentarni film odražava stvarnost Mediterana i ovog dijela Europe. Biti u društvu autora i publike koji cijene autentične priče posebno me ispunjava i nadahnjuje.

Svaki dokumentarni film nosi vlastiti svijet i energiju, ali i poruku te materiju koju je netko izučavao kako bi nam je vjerodostojno predočio. Kao autor, znam koliko je teško zabilježiti istinu, a pritom zadržati umjetnički pečat. Za mene je izazov i zadovoljstvo gledati filmove kroz prizmu zanata i emocije; inspirira me što uvijek otkrijem nove načine pričanja priča — ali i nove, još neotkrivene životne teme.

Film je definitivno spoj svega navedenog — ali ako moram izdvojiti, rekao bih da emocija uvijek daje filmu dušu. Ideja i vizualna forma su važne, no bez emocije nema veze s publikom. Kada se sve to spoji, nastaje djelo koje doista odjekne i ne ostavlja gledatelja ravnodušnim.

Širini. U reklamama sam naučio ekonomiji izraza, kako u 30 - 60 sekundi reći bitno i uvesti gledatelja u priču; u dokumentarcima autentičnosti; a u igranom filmu dubini. Kada gledam film, vrednujem ga kao cjelinu — ne samo tehnički ili umjetnički, nego prema tome koliko uspješno komunicira s publikom, tj. koliko je uvlači (ili ne) u svoj svijet.

Umjetna inteligencija i medijska konvergencija mijenjaju sve — od pisanja scenarija do distribucije. Danas je moguće da mala ekipa napravi film svjetske razine uz pomoć novih alata. No tehnologija je samo alat — najvažnija ostaje ljudska kreativnost i poruka koju želimo prenijeti. U konačnici, priča i emocija koju nosi najbitniji su.

Kao međunarodni predavač, često govorite o budućnosti medija i produkcije. Što biste istaknuli kao ključne trendove koji će oblikovati filmsku industriju u idućih deset godina?
Vidim tri ključna trenda: personalizaciju sadržaja kroz umjetnu inteligenciju, snažniji ulazak interaktivnih i imerzivnih formata (VR/AR) te nastavak rasta globalnih streaming platformi koje će opsluživati naša kućna kina. No, uza sve tehnologije, publika će uvijek tražiti dobru priču — onu koja će ih prvenstveno zabaviti, a potom možda ponuditi i ljudsku, povijesnu ili znanstvenu poruku.

Kratki film je laboratorij ideja. Tu se može eksperimentirati, riskirati i graditi prepoznatljiv stil. Za mnoge autore kratki film bio je ulaznica u svijet dugometražnog filma. Primjerice, Whiplash je najprije bio kratki film, a nakon njegova uspjeha snimljen je istoimeni dugometražni film koji je osvojio tri Oscara. Na kratkom filmu gradite ekipu i upoznajete ljude s kojima želite raditi veće projekte — vjerujem da je taj format i dalje iznimno bitan.

Izuzetno je važno. Lokalni autori trebaju platformu da ih publika upoznala, a međunarodni gosti da ih otkriju. Takva vidljivost često vodi do novih prilika i koprodukcija. Tu je i networking — upoznavanje novih ljudi iz struke s kojima ćete razmijeniti ideje, družiti se na festivalu i možda pokrenuti projekt; u svakom novom razgovoru rađaju se nove ideje.

„Urotnici“ su izuzetno zahtjevan i uzbudljiv projekt: ekranizacija povijesne priče o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu, s univerzalnim temama slobode, izdaje, žrtve i cijene dostojanstva. Često ga opisujem kao hrvatski Braveheart — ne kao kopiju, nego po emocionalnoj i tematskoj srodnosti: narod koji se suprotstavlja nadmoćnoj sili, bratstvo i osobni ulog junaka, borba za političku i kulturnu slobodu te tragična katarza. U tom smislu, Hrvati su “Škoti” ove priče, a Habsburška vlast preuzima ulogu “Engleza” iz Gibsonova filma — simbolički okvir koji međunarodnoj publici odmah približava razmjere borbe i žrtve. Naš je izazov spojiti povijesnu autentičnost sa suvremenim filmskim jezikom kako bi priča snažno odjeknula i današnjoj publici u Hrvatskoj i svijetu.

Trenutno mi je u fokusu nagrađivani kratki film Samoća / Lonely — ujedno i moj prvi igrani film na hrvatskom jeziku — koji, nakon uspješnih festivalskih projekcija u regiji, nastavlja turneju po svijetu. Zatim povijesni dugometražni triler Urotnici, upravo poliramo scenarij, razvijamo paket za financiranje te razgovaramo s koproducentima i fondovima u regiji i Europskoj uniji kako bismo zatvorili financijsku konstrukciju za produkciju. Uz to, uključen sam u međunarodnu suradnju na indonezijsko‑hrvatskom projektu Sore (Žena iz budućnosti), koji je nedavno odabran kao indonezijski kandidat za Oscara. I za kraj, razvijam jedan “slatki” mali projekt koji bi mogao izrasti u nešto veliko — animiranu seriju o Barbari Celjskoj, Crna kraljica.

Poruka je jednostavna: budite autentični i hrabri. Neka vas ne plaši ni tehnička ograničenost ni tržište. Ako imate iskrenu priču i strast da ju ispričate, ona će naći svoj put do publike.