Arsen Oremović, hrvatski redatelj i scenarist, nakon 12 godina vraća se na Mediteran Film Festival na kojem je predstavio svoj redateljski prvijenac ‘’U braku sa švicarcem’’. Za njega, povratak u Široki Brijeg označava povratak u "nultu točku", jer je upravo tada započeo svoj filmski put. U razgovoru, Oremović se prisjeća svojih početničkih koraka u dokumentaristici, govoreći o tome kako su se njegov pristup i interes razvijali kroz godine – od aktivističkog novinarstva do dubokih istraživanja umjetničkog stvaranja. Film ‘’Treći svijet’’ nije standardni glazbeni dokumentarac, već pokušaj da se uhvati kreativni proces i dinamika benda Haustor, s posebnim naglaskom na Rundeka i Sachera, njihove suprotne pristupe i stvaranje "trećeg svijeta". Oremović u intervjuu objašnjava zašto se odlučio odstupiti od klasične biografske forme i kako je film nastao kroz spoj namjere i procesa koji su se razvijali tijekom snimanja.*

Povratak u Široki Brijeg za mene je zapravo povratak u neku vrstu nulte točke. „U braku sa švicarcem“ bio je moj prvi film, i tada nisam znao kamo će me dokumentaristika odvesti. Danas, nakon dvanaest godina, mogu reći da me put vodio u razne smjerove – od društveno angažiranih priča do onih koje ulaze u samu srž umjetničkog stvaranja. Razlika je dosta u pristupu: tada je moj rad bio, tad ai svjesno i ciljano, bio prožet aktivističkim novinarskim radom, a danas me više zanimaju istraživanja poetike. Također, tada mi je filmsko stvaranje bilo usporedni teritrij, uz novinarstvo, već godinama je to moje glavno i jedino područje. 

Nisam htio raditi klasičnu biografiju benda jer me ona nikad nije zanimala. Možeš nabrojati datume, albume i koncerte, ali to ne govori ništa o unutarnjoj dinamici i kreativnoj energiji koja pokreće ljude. Rundek i Sacher nisu samo „osnivači benda“, oni su dva suprotna svemira koji su u sudaru stvorili nešto treće, što se zove Haustor. To je bio moj fokus – uhvatiti tu iskru, taj treći svijet, a ne slagati kronologiju.

Fragmenti, paralelne perspektive i atmosfera nisu bili unaprijed isplanirani kao forma, nego su se nametali sami jer se ovdje radi i o bendu, odnosno unutarnja dinamika, daleko od linearne. Ta struktura filma odražava njihov način postojanja: ništa nije išlo glatko, sve je bilo u kontrapunktu. A takvo je bilo i snimanje jer bismo malo radili, pa dulje vrijeme ne bismo i onda opet rad; s time da i faze nesnimanja nsu bile faze nerada nego traženja smisla u svemu tome i kontemplacija. Ali zato smo dobili situacije o kojima na početku nismo ni sanjali, a to je da je bend završio opet u studiju zajedno. U tom smislu, namjera i proces zapravo su se stopili.

Može se reći da se i društvene i umjetničke teme kod mene svode na isto pitanje: što čovjeka pokreće iznutra, gdje nastaje energija da se izboriš s problemom ili da stvoriš nešto novo. U prvom slučaju to su egzistencijalne borbe, a u drugom kreativne. Ali iza oba stoji ista potreba – da se preživi, da se pronađe smisao, da se izrazi ono što bi inače ostalo neizrečeno. Dokumentarac je samo ogledalo tog procesa, bez obzira na temu.

Poštovanje prema albumu „Treći svijet“ podrazumijeva se – on je dio glazbene povijesti, ne samo Haustora nego i cijele scene. Ali ja ga nisam tretirao kao neki eksponat s pijedestala, ipak je to album iz mog vremena kada sam ga kupio “pod normalno” i takvim sam ga i tretirao. Dakle, nisam tretirao relikviju, nego pokušao pokazati kako je nastao, u kakvim napetostima i kontradikcijama. 

Moja pankerska mladost i Blitzkrieg nisu važni samo zato što sam „svirao u bendu“, nego zato što sam iznutra osjetio što znači boriti se s vlastitim ograničenjima i snagom kolektiva. U mom slučaju, glazba je uvijek bila prvi interes – bend je došao tek kao posljedica tog interesa, kao pokušaj da u praksi isprobam ono što me već dugo zaokupljalo. To iskustvo me kasnije vodilo i u filmovima: u „Trećem svijetu“, ali i u „Sudaru u dvorcu“, gdje sam pratio Mateja Meštrovića i Sudar Percussion na snimanju albuma. U oba slučaja mene ne zanima samo rezultat, nego proces – kako iz kaosa i nesigurnosti nastaje nešto što će kasnije zvučati čvrsto i samorazumljivo.

Oboje je bilo jednako važno. Razlike su mi često bile veći izazov izvan kamere, jer sam se morao prilagođavati svakome od njih, naučiti njihove specifične načine funkcioniranja. Rundek svoj prostor štiti tako da ostaje pomalo „neuhvatljiv“, izmiče kad osjeti da bi ga netko htio definirati ili ograničiti. Sacher, naprotiv, ulazi direktno i bez kompromisa, inzistira na svom pristupu i često tjera okolinu da reagira na njega. To su dvije suprotne strategije, ali upravo u sudaru tih energija nastaje ono što se u filmu i u njihovoj glazbi prepoznaje kao „treći svijet“.

Nemam klasičnu anegdotu u smislu veselih priča sa snimanja, ali postoji jedna situacija koja mi se urezala. Bili smo kod mene i pustio sam im kako sam vizualizirao jednu novu pjesmu koju su upravo odsvirali u filmu. Obojica inače ne vole spotove, i to prilično jasno daju do znanja. Tako sam se doslovno osjećao stisnut između njih dvojice dok je pjesma, još uvijek u sirovoj radnoj verziji, išla preko ekrana. Kad je završila, Rundek se samo ustao i rekao: „Ok, spot imamo, sad još samo moramo mi završiti pjesmu.“ Nisam mogao vjerovati – laknulo mi je. Taj prizor je ušao i u film, baš onako kako se dogodio. Ironija je u tome da oni tu pjesmu zapravo nikad nisu završili.

Najintrigantniji mi je onaj trenutak kad se nešto nevidljivo počne pretvarati u zvuk. To je trenutak koji zapravo nema objašnjenja – možeš ga opisivati i analizirati, ali ga nikad ne možeš do kraja „uhvatiti“. U Sudaru u dvorcu to je bio trenutak kad ansambl ulazi u potpuno novi teritorij i zajedno otkriva gdje će ga glazba odvesti. U Trećem svijetu to su Rundek i Sacher, koji iz svojih kontrasta grade zajednički prostor. U oba slučaja to je čista alkemija: iz zraka, iz tišine, odjednom nastane nešto što preraste u emociju. To mi je možda i najfascinantnija dimenzija glazbe – njezina sposobnost da iz ničega stvori osjećaj koji postane stvaran.

Ne mislim da dokumentarist mora objašnjavati i poslagivati činjenice – to je posao udžbenika. Dokumentarac bi trebao otvoriti prostor za iskustvo, za osjećaj i za vlastito tumačenje gledatelja. Ako sve unaprijed posložiš, zatvoriš prostor mašti. Meni je važnije ponuditi elemente, fragmente i atmosferu iz kojih gledatelj može stvoriti vlastitu sliku. To je riskantnije jer zahtijeva aktivniju publiku, ali upravo zato mislim da je snažnije.