09/10/2025
Vladimir Perović: Film je često istina samo jednog čovjeka
‘’Stvarnost je ono što od nje napravite’’, poruka je koju, između ostalih, svojim studentima govori nagrađivani crnogorski filmaš i profesor Vladimir Perović. Njegov film ‘’Ova dobra zemlja’’, složeni kaleidoskop sastavljen od više priča i minijaturnih vinjeta, kroz koje Perović istražuje život i misli planinskih zajednica, njihov etos, principe i vrijednosti kojima se drže, kao i ljepotu njihove svakodnevice pod zvijezdama, uvršten je u ovogodišnju selekciju Mediteran Film Festivala. U nastavku donosimo razgovor s redateljem o procesu stvaranja, etičkim izazovima i snazi autentičnih priča u dokumentarnoj kinematografiji.*U Vašim ranijim filmovima “pričate samo slikom”, a u “Ovoj dobroj zemlji” dopuštate junacima da progovore. Što je presudilo toj promjeni poetike i kako je ona utjecala na strukturu i ritam filma?
Nije ovo prvo takvo „dopuštanje“. Veliki broj filmova izgrađivao sam koristeći krajnje asketski govor slika, bez i trunke onog izlagačko-objašnjavalačkog moda. Prosto, mislim da riječ, ma koliko moćna, u filmu nije izražajno sredstvo nego samo skromni sluga koji gledatelju ponešto „doturi“: informaciju, fakat, nečiji stav, itd. Tako sam mislio i mnogo prije no što je u javnosti inaugurirana post-istina i ono zastrašujuće „vjeruj mojim riječima a ne vlastitim očima“. Jesam izgradio poetička načela od kojih jedno daje izričitu prednost slici nad riječju, ali nisam rigidan u tome. Naravno, moj verbalni komentar, ako ga ikad budem koristio, može biti samo poetska meditacija u nekom esej-dokumentarcu. Ali kod nekih tema, istrajavati na tome da sve svedeš na sliku – jalov je posao. E, tada vrijedi izvući ponešto od dokumentarnih junaka, te posežeš za nekom od varijanti intervjua.
Petnaest likova iz četrnaest visokoplaninskih predjela: kako ste kurirali taj “ansambl” glasova i prostora?
Umalo ne odgovorih: prosto! Ali nije baš prosto. Tijekom dugotrajne pripreme i istraživanja, vi promatrate živote ljudi koje želite ubaciti u vašu priču, slušate njihova razmišljanja o životu, svakodnevici, muci, ljepoti, univerzumu. I prosto birate. Svaka umjetnost je selekcijine selekcije selekcija. Ne može sve u film, kao ni u knjigu, niti na sliku. Odabiraš ono što ti se u nečijoj pojedinačnosti i osobenosti učini vrijednim, znakovitim, univerzalnim, uklopivim u cjelinu kakvu želiš praviti. Pritom, da napomenem, ja nisam od onih redatelja koji snimaju što više, gomile materijala, „pa ćemo mi to u montaži“. Ne, ja znam šta tražim, kad to nađem to uzmem, a ako se pojavi i nešto što nisam planirao a treperi na istom valu, onda i to uzmem, moraš biti otvoren za novo i za dogradnju tijekom cijelog procesa nastajanja djela.
Često naglašavate “čistotu zbora, misli i djela” ljudi planine. Kako ste balansirali između fascinacije i kritičke distance – posebno tamo gdje izrečeni stavovi (npr. mizogini) mogu izazvati snažan otpor dijela publike?
Sjajno pitanje! Ljudi se ustručavaju to da pitaju. Da, postoji jedan problematičan junak. No, čini mi se, filmski dobro postavljen – jer publika na njegove stavove smijala i smijuljila. Znate, ni veliki crnogorski (a i malo šire) pjesnik Njegoš nije skrivao da toga ima u biću Crnogoraca. Kod njega jedan junak veli: „Kad je viđu đe se mlada smije, svijet mi se oko glave vrti“, ali jedan drugi naliči pomalo ovom mom junaku: „Kad me žena pita đe sam bio, kazaću joj da sam so sijao, kuku njojzi ako ne vjerova!“ . Moja fascinacija odnosi se i na cjelinu i na pojedinačne djelove, ali – ne sve! Dakle, ja pravim određeno predstavljanje ljudi planine, njihovih stavova, njihovih sistema vrijednosti, njihovih svjetonazora. I, unutar kolopleta svega toga, jedna od značajki njihovog pogleda na svijet, koju povremeno susretnem čak i u urbanoj sredini, jeste neosporno i doza mizoginije. I skrivati je ili prešućivati značilo bi iznevjeravati stvarnost. Dakle, nije stav svakog junaka i moj stav.
Odlučili ste se ne “igrati cenzure”. Koji su Vaši etički kriteriji pri zadržavanju spornih iskaza, i gdje povlačite crtu između dokumentiranja autentičnosti i mogućeg reproduciranja štetnih stereotipa?
Kako u mojim filmovima nikad nema autorskog voice-over komentara (moje poetičko načelo), ostaju mi dakle sredstva čistog filma. Ja ne prihvaćam za film novinarski i sudski zahtjev „da se obavezno čuje i druga strana – film može da bude, i često jeste, istina jednog čovjeka! I zato ne nalazim nužnim da umetnem i drugačiji stav. Da čovjek pravi film o masovnom ubojici iz konc-logora, pustio bi da čujemo šta i u takvoj glavi postoji, i bez komentara. Jer, valjda je civilizacija barem toliko napredovala da gledatelj s jedne strane unaprijed ima odbojnost prema takvom ljudskom djelovanju, prema takvom liku i prema svakom njegovom stavu. A s druge, postoje u filmskom jeziku sredstva da autor diskretno iskaže svoj stav.
“Ova dobra zemlja” istodobno bilježi lokalno i govori univerzalno. Kako ste prevodili lokalne idiome, humor i ritam govora, a da se ne izgubi “sol” jezika?
Ne samo kod ovog filma nego i po pravilu, ja napravim transkript svake izgovorene riječi, pa prevoditelju potanko objasnim lokalizme, privincijalizme ili neki smisao, podtekst koji se ne da vidjeti golim okom, a meni je blizak jer su to ljudi moga kraja. Ponegdje i sam imam predloge. I uopće, bitno je da tvoju priču, tvoju točku gledišta, tvoj način prezentacije, može razumijeti i gledatelj sa Grenlanda i onaj sa Fidžija.
Velik dio filma leži na snazi neprofesionalnih protagonista. Kako radite s neljudskim elementima treme, samosvijesti pred kamerom i “performativnosti” koja se pojavi kad netko zna da je sniman?
Opet divno i suštinsko pitanje cijelog dokumentarizma! Prva stepenica jeste svakako izgrađivanje povjerenja i neke vrste bliskosti sa konkretnim protagonistom. Tvoj razgovor sa potencijalnim junakom filma mora biti iznad svega ljudski. Nikako razgovor predatora i plijena. Da on vidi da se ti zaista zanimaš za njegov život i njegova razmišljanja. Istraživanja i pripreme su izuzetno bitna u tome. Ne znam kako, svega par puta u cijeloj karijeri mi se desilo da je protagonista „zavezana vreća“. Prosto, čini mi se da se između junaka i mene stvori nešto. Tu je svakako bitna i cijela ekipa, jer jedan „baksuz“ u njoj može da unese lošu hemiju i pokvari sve. Ako se i pojavi nekad ta svijest o prisustvu kamere ili momenat samopokazivanja, čini mi se da je onda humor dobar anestetik i anksiolitik. Uz to, taj junak mora shvatiti da je u pitanju dokumentarni film, dakle život, dakle vrijeme i trajanje, te da mi nismo televizija, dakle život u protrčaju, niti smo streljački vod koji dođe, nanišani, puca i ode. Nego ljudi, jednaki kao i on, protagonista.
Film je već prikupio brojna priznanja i nagrade, no kako čitate razliku između recepcije stručnih žirija i publike u dvorani?
Rekao bih da publika, kroz prikazani i slikom promišljeni život, generalno prepoznaje i neke elemente svojih života, svojih stavova, strahova, oduševljenja, nedoumica. I svakako osjeća da u ima još nešto, nešto više. Film budi u njima asocijacije, pokreće poređenja, stvara sudove i zaključke. Dok, prema objašnjenjima raznih žirija, vidim da vole taj usporeni tempo (koji je ustvari i tempo života tih ljudi, ne samo od mene nametnut tempo filma!), vole nepretrpavanje filma verbalnom naracijom već davanje priroriteta slici, vole poetički princip da nema unesene muzike već postoji samo inherentni ambijentalni zvuk, i tako – prepoznaju ono na čemu sam filmski gradio cjelinu priče.
*Tekst objavljen u Večernjem listu
