Moj zadatak kao dokumentaristice bio je što vjernije prenijeti stvarnost koja okružuje glavnu junakinju – njezine doživljaje, životne okolnosti i interese. Katjin je život pun svakodnevnih borbi – naporan rad, potreba da se brine o mlađoj sestri Amini, problemi kod kuće. Željela sam ostati vjerna njezinu svijetu i pogledu na život, stoga mi nije bila namjera da film bude izravna društvena ili politička izjava. Vjerujem da su teme koje film otvara – obiteljski problemi i ovisnost naših bližnjih – univerzalne i bliske ljudima diljem svijeta. Dakle, Katjina priča odražava ono što mnogi od nas proživljavaju i mogla se dogoditi bilo gdje. No istovremeno, svakako sam nastojala prenijeti osjećaj vremena i mjesta, uroniti publiku u atmosferu današnje Bjelorusije. Nadam se da sam u tome uspjela.

Jednog sam dana vidjela kratki video prilog o mladoj zavarivačici Katji. Nije bilo informacija o njezinom privatnom životu, već samo o neobičnom zanimanju. Ali nešto u njoj me zaokupilo i nisam ju mogla izbaciti iz glave. Kada sam je pitala zašto je odabrala zavarivanje, rekla mi je da je kao mala vidjela zavarivača na djelu i to ju je jako dojmilo. Vjeruje da je spajanje metala na neki način magično. Kada smo se konačno susrele i bolje upoznala njezinu životnu priču, duboko me osobno dotaknula. Jedan član moje obitelji borio se s alkoholizmom. Znam kako je to – živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom. Emocionalno je poražavajuće gledati voljenu osobu kako se polako uništava. Zarobljeni ste u začaranom krugu nade i razočaranja, kada iskreno vjerujete da će se stvari jednog dana promijeniti. Film kombinira dvije pripovjedne razine – problematičan svijet žena, u kojem se Katja nosi s obiteljskim problemima, i muški svijet, u kojem osjeća da zaista pripada. Ta dva aspekta njezina života pomažu nam pokazati i njezinu ranjivost i snagu pred nedaćama. Zato naslov Welded Together (Zavarene zajedno) nije samo referenca na Katjinu profesiju, u kojoj spaja odvojene dijelove metala u cjelinu, već i metafora za neraskidivu povezanost dviju sestara u teškim životnim okolnostima.

Snimanje takvih intimnih obiteljskih trenutaka bilo je moguće zahvaljujući kombinaciji više čimbenika. Prvo, vrijeme je bilo ključno. Ovo je promatrački dokumentarac, snimali smo ga tijekom duljeg razdoblja, promatrajući likove u različitim situacijama. S vremenom su se navikli na kameru, počeli su je doživljavati kao dio svakodnevice i ponašali se prirodno. Tako smo uspjeli zabilježiti iskrene ljudske emocije u određenim trenucima. Drugo, koristili smo objektive dugog fokusa. To nam je omogućilo fizičku udaljenost od likova, dok smo istovremeno stvorili dojam da smo vrlo blizu njih. Taj je pristup pomogao sačuvati intimnost trenutka, a da nismo bili nametljivi.

Da, u priči se pojavljuje mnogo žena – Katja, njezina majka, sestra i prijateljice – ali nisam imala namjeru da film bude izjava o ženskoj solidarnosti. Za mene je film prvenstveno o ljudima, njihovim odnosima i istinskim osjećajima. Ipak, vjerujem da je solidarnost važan dio ljudskog postojanja.Vizualni dojam filma je snažan – od snježnih pejzaža do industrijskog okruženja koje dodatno naglašava težinu Katjine priče. Direktor fotografije Pavel Romanenya dao je velik doprinos ovom izgledu. 

Hvala na tako dobrom pitanju. Vjerujem da nam upravo kamera omogućava ne samo da zabilježimo događaje, već i da prenesemo emocije koje se iza njih kriju. Pavel i ja smo proveli mnogo vremena upoznajući likove, promatrajući njihove živote, razgovarajući o detaljima, što nam je pomoglo da razvijemo zajedničko razumijevanje kako vizualnim jezikom najbolje ispričati Katjinu priču. Njegova sposobnost da uoči i uhvati ljepotu i dramu svakodnevice bila je ključna za stvaranje atmosfere filma. Njegov je rad pridonio posebnom vizualnom identitetu filma, ali uvijek u službi likova i njihove priče – tako da publika ne vidi samo lijep kadar, već osjeća prostor, ugođaj i prodire u Katjin unutarnji svijet.

Događaji u Katjinu životu sami po sebi su bili dramatični i puni emocionalne napetosti. Kao redateljica, trudila sam se to prikazati što iskrenije i pažljivije. Snimali smo ono što nam je život ponudio, ali izbor točke promatranja, ritma i intonacije pridonio je dramatskoj naraciji filma. Možda je zato film doživljen i kao dokumentaran i kao dramski.

Što biste željeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja? 

Vjerujem da dokumentarni filmovi pružaju sjajnu priliku da upoznamo i razumijemo ljude iz različitih dijelova svijeta, da brišemo granice i otkrivamo ono što nas povezuje, istražujemo univerzalna iskustva i emocije. Za mene, ovo je film o ljubavi, teškim moralnim odlukama bez ispravnog odgovora i žrtvama koje činimo za one koje volimo. Nadam se i da će svatko tko ga pogleda pronaći u ovoj priči nešto važno što će ga osobno dotaknuti.

Svjesna sam da su festivalske projekcije posebno važne za dokumentarne filmove. Ne zbog javne slike, već zato što su često jedini način da istinite priče dopru do publike diljem svijeta, jer dokumentarni filmovi uglavnom imaju manje distribucijskih mogućnosti od igranih. Vrlo sam sretna i zahvalna što je film osvojio glavnu nagradu žirija na Sheffield Doc/Festu. Ta nagrada mnogo znači ne samo meni, već svima koji su doprinijeli da Katjina priča ugleda svjetlo dana. Također se nadam da će to priznanje pomoći filmu da dosegne širu publiku, kako bi se što više ljudi osobno povezalo s pričom i pronašlo u njoj nešto što ih dodiruje ili potiče na razmišljanje. Jako mi znači i što će film biti prikazan na Mediteran Film Festivalu. To je još jedna divna prilika da se Katjina priča podijeli s publikom. To je ono čemu profesionalno težim – da publika osjeti ljudsku dimenziju priče, da shvati da su likovi na ekranu stvarni ljudi s pravim emocijama, borbama i snovima. Ako sam to uspjela prenijeti, to mi je najveća nagrada.