Branka Bešević Gajić jedno je od najprepoznatljivijih imena regionalne filmske scene, autorica koja s jednakom strašću i preciznošću pristupa igranom, dokumentarnom i interaktivnom filmu. Kao redateljica čiji rad obilježava duboka posvećenost temama identiteta, pravde i ljudskih prava, Bešević Gajić pomiče granice forme, ali i percepcije publike. Povodom njezina sudjelovanja u žiriju netom završenog 26. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, razgovarali smo o značaju festivala, društveno angažiranoj umjetnosti, ulozi dokumentarnog filma danas, ali i o njezinim aktualnim projektima koji povezuju tradiciju i suvremene tehnologije, kazalište i film, intimno i univerzalno.

Mediteran Film Festival je dragulj regionalne dokumentarističke scene, festival koji je izrastao iz lokalne zajednice, ali se svojom programskom dosljednošću i estetskim kriterijima pozicionirao kao referentna točka europske dokumentarne kulture. Njegov značaj je u tome što promiče autentične, ljudske priče i potiče dijalog između različitih mediteranskih identiteta. U vremenu kad su granice ponovno sve prisutnije, MFF uspijeva podsjetiti na ono zajedničko: ljudsku potrebu za razumijevanjem i pripadanjem. U tom smislu, festival ne samo da prikazuje filmove, nego gradi mostove, između kultura, autora i publike.

Vjerujem da svaki dobar film ima unutarnju iskrenost, onu autorsku nužnost zbog koje postoji. U žiriranju mi je važno prepoznati film koji ima jasnu ideju i emocionalni puls, koji ne koketira s formom radi efekta, nego njome produbljuje smisao. Cijenim kada redatelj ima hrabrosti da ostane vjeran vlastitom senzibilitetu, čak i kada to znači riskirati razumijevanje dijela publike.

U procjeni gledam sklad između teme, strukture i ritma, kao i to koliko film uspijeva pomaknuti granice percepcije, bilo stilom, bilo emotivnim dosegom. Film mora ostaviti trag, ne nužno glasnim gestama, nego tihim, ali istinitim dodirom.

Ne mogu odvojiti svoj autorski pogled od onog kojim promatram tuđe radove. Filmove promatram kroz prizmu etike i ljudskosti, koliko autor razumije svijet o kojem govori i kakav odnos ima prema onome što prikazuje. Moji tematski interesi usmjeravaju me prema djelima koja imaju moralnu dubinu, koja otvaraju pitanja odgovornosti, identiteta i pripadnosti.

No, istodobno nastojim gledati svaki film u njegovom kontekstu, bez predrasuda. Ponekad me upravo oni radovi koji su formalno ili tematski udaljeni od mog vlastitog pristupa najviše iznenade, jer otkriju neki novi pogled na stvarnost. To je ljepota žiriranja,  biti u stalnom dijalogu s tuđim svjetovima.

Vjerujem da film ne mora biti aktivistički da bi bio angažiran, dovoljno je da ima svijest o vremenu u kojem nastaje. Umjetnost koja je autentična uvijek je, na neki način, društveno angažirana, jer progovara iz stvarnosti i prema njoj. “Odluka” je moj pokušaj da kroz intimnu, gotovo tišinom ispričanu priču, progovorim o mehanizmima kontrole, emocionalnog nasilja i tihe destrukcije koji često prolaze nevidljivo, u obiteljima, u partnerskim odnosima, u strukturama moći. Takve priče su najteže za ispričati upravo zato što se ne događaju spektakularno, nego svakodnevno, u naizgled običnim situacijama.

Kulturna razmjena je, po mom mišljenju, temelj svakog napretka. Na prostoru bivše Jugoslavije dijelimo jezik, emociju, kolektivna sjećanja - i logično je da filmska suradnja bude prirodan nastavak te povezanosti. Kroz koprodukcije i festivale gradimo povjerenje i stvaramo prostor za zajedničke projekte koji mogu biti konkurentni na europskoj sceni. Festivali poput onog u Beogradu ili Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu upravo su mjesta gdje se te veze obnavljaju i gdje umjetnici mogu disati izvan administrativnih granica. Film je uvijek bio sredstvo razumijevanja, a ne razdvajanja.

Digitalna era donijela je goleme mogućnosti, film je postao dostupniji, produkcija jednostavnija, a distribucija globalna. No, s tom dostupnošću dolazi i nova odgovornost.  Više nije pitanje “možemo li” snimiti film, već “zašto” ga snimamo. Tehnologija ne bi smjela zamijeniti umjetničku intuiciju, nego je osnažiti. U mom radu, interaktivni i digitalni elementi služe kao produžetak narativa, način da se publici ponudi iskustvo, a ne samo gledanje. Festivalska kultura u tom smislu postaje ključno mjesto susreta stvarnog i virtualnog,  gdje publika ponovno može živjeti film, a ne samo ga konzumirati.

Biti članica žirija na Mediteran Film Festivalu za mene je privilegija i odgovornost. Dokumentarni film je temelj filmske umjetnosti, on nas podsjeća da su slike koje stvaramo uvijek odraz stvarnih ljudi i njihovih priča. Festivali posvećeni dokumentarizmu ključni su jer afirmiraju autorski pristup i omogućuju da se čuju glasovi onih koji često nemaju prostor u mainstream kinematografiji. Oni oblikuju ukus publike, jačaju kritičku misao i potiču dijalog između generacija autora. Osobno, ovakvi festivali me vraćaju izvorištu, 

Trenutno radim na pripremi novog dugometražnog igranog filma u hrvatskoj produkciji Artizana, s koprodukcijom Cinnerent iz Srbije. Film se tematski nastavlja na motive identiteta, pripadnosti i granica, kojima se i inače bavim, ali u potpuno novom vizualnom i narativnom okviru. Projekt istražuje osobne i kolektivne slojeve sjećanja i pitanje što ostaje kada sve vanjske identifikacije nestanu. Vjerujem da će film, kao i moji prethodni radovi, otvoriti prostor za emotivnu, ali i društvenu refleksiju, osobito jer je vodeći lik žena koja traga sa svojim identitetom i korjenima u suvremenom dobu. Paralelno razvijam i kazališni projekt koji istražuje tišinu kao oblik najjačeg iskaza, dvije forme koje se međusobno dopunjuju u potrazi za istinom izraza.