Mustać je natjecateljski program Mediteran Film Festivala kontinuirano birao od 2018. godine, kada je preuzeo mjesto selektora glavnog programa. Njegova povezanost sa širokobriješkim festivalom, međutim, seže mnogo dalje. Selektor je prvi put bio još 2004. godine, na petom izdanju tadašnjih Dana filma, a 2009. bio je i član festivalskog žirija. 

Od povratka na mjesto selektora 2018. kroz njegove su ruke prošle tisuće dokumentarnih filmova iz gotovo svih mediteranskih zemalja. Svake godine iz nekoliko stotina prijavljenih naslova birao je filmove koji su činili srce MFF-a, natjecateljski program dugometražnog i kratkometražnog dokumentarnog filma, kao i program „U fokusu“. Samo prošle godine, za 26. MFF, nakon više od 300 prijavljenih filmova napravio je predselekciju od pedesetak naslova, od kojih je devetnaest završilo u službenoj konkurenciji. 

Zdravko Mustać rođen je 1961. godine u Zadru. Studirao je pravo, a filmom se počeo baviti u Kinoklubu Split, kao pripadnik četvrte generacije poznate splitske škole alternativnog filma. Režirao je više od četrdeset alternativnih i kratkih filmova, videoradova, televizijskih dokumentaraca, glazbenih spotova i igranih filmova. Njegovi su radovi prikazivani na festivalima i retrospektivama u Hrvatskoj i inozemstvu, a tri puta osvojio je Oktavijana Hrvatskog društva filmskih kritičara, 1996., 1999. i 2001. godine. 

Među njegovim brojnim filmovima su "Zovem se film", "Šir Haširim", "Ekranizacija telefonskog imenika", "Gdje je Magdalena Kazimirovič", "Zadar nije za dar", "Rat je", "Product of Body", "Deborah", ''Buket'', "Amen", "Ludar", "Nigredo", "Rat za Harmagedon", "Sjeti se Sali", "Zrmanja i po (in situ)", "Morena", "Sinaj", "Purgatorij", "Planktoni", "Boje paukova", "Bastion", "Noćas" i "Zrak". Svoj prvi dugometražni igrani film "Blizine" režirao je 2009. godine, a onda i drugi "Vjetar puše kako hoće" režirao je 2014. godine. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima dugometražni dokumentarac ''Martinac'' iz 2015., posvećen velikom splitskom avangardnom redatelju i pjesniku Ivanu Martincu. Za HRT režirao je znanstveno-popularni serijal "Hrana kao lijek" koji se sastoji od deset polusatnih epizoda. Svoj posljednji film "Otvor", koji se trenutno nalazi u postproduciji, "montirao" je s bolesničke postelje.  

Za Mediteran Film Festival Zdravko nije bio samo čovjek koji bi jednom godišnje poslao popis odabranih filmova. Bio je jedan od ljudi koji su godinama određivali njegov filmski karakter. Njegov kriterij bio je jednostavan samo naizgled: film je morao imati razlog zbog kojeg postoji. Tražio je autorski stav, drukčiji pogled, hrabrost u formi i priče koje ostaju nakon što se svjetla u kinu upale.

Mi, festivalska ekipa i ljubitelji filma u Širokom Brijegu, ljudi koji su mu bili bliski i kojima je on bio iznimno drag, pamtit ćemo Zdravka i po nekim simpatičnim ljudskim navikama i osobinama. Recimo, uvijek je bio sav u crnom odijelu – nosio je crne cipele, crne hlače, crnu košulju, crnu jaknu, čak i crnu kapu – pa je u mraku bio gotovo neprimjetan. Ali nije bio mračan, dapače, bio je veseljak. I volio je zaći u restoran Veseljak jer, iako Dalmatinac, iznad svega je cijenio hercegovačku janjetinu, pa bismo često završili u tom restoranu na ulazu u Široki Brijeg, tempirajući trenutak kad se janjak skida s ražnja. Mislim da ćemo ga ipak najviše pamtiti po njegovu zaraznom smijehu koji je odzvanjao gradom poput zvona, nitko se nije znao tako nasmijati šali, pa čak i na svoj račun, ali je na takvu šalu znao uzvratiti još boljom. 

Prošle godine pričao nam je o teškoj obiteljskoj situaciji, o bliskoj osobi koja je bila teško bolesna. Nitko tada nije mogao ni slutiti, pa ni on sam, koliko će nam godinu poslije taj razgovor drukčije zvučati. Život mu je, sasvim neočekivano, napisao posljednju scenu.

Zbogom, Zdravko. I hvala ti za sve filmove koje si doveo u Široki Brijeg.