Kad se sjetim početaka, prvo mi na pamet padnu gosti koje smo imali – velikani filma poput dr. Ante Peterlića, Petra Krelje, Zorana Tadića, Vlatka Filipovića, Tomislava Radića i Asafa Džanića. Nažalost, svi su danas pokojni.A onda i brojni drugi gosti iz svijeta kulture – Krunoslav Cigoj, Ibrica Jusić, Željko Bebek, Dimitrije Popović, Josip Mlakić, Anja Šovagović, Vinko Kraljević, Dean Šoša ili Vera Robić Škarica koja je I zaslužna za pokretanje festivala i mnogi drugi.Od mlađe generacije filmskih radnika i autora  kroz MFF su se tijekom godina smjenjivali Joško Marušić, Zrinko Ogresta, Zdravko Mustać, Boris Poljak, Ognjen Sviličić, Vinko Brešan, Nedžad Begović, Pjer Žalica, Damir Čučić, Srđan Vuletić, Jasmila Žbanić, Kristijan Milić, Bobo Jelčić, Dejan Aćimović, Antonio Nuić, Jovan Marjanović, Robert Zuber, Ahmed Imamović, Radivoje Andrić, Igor Bezinović  i brojni drugi. Kroz festiva je prošlo i preko stotinu članova žirija da ih sve ne nabrajam. Tu je bio i John Cooper, direktor Sundance Film Festivala, koji nas je sa svojom ekipom posjetio 2013. godine, kao i mnoštvo redatelja i filmskih autora iz zemalja Mediterana.Srećom, imamo javno dostupan arhiv na našoj web-stranici pa se i danas često vraćamo tim fotografijama i prisjećamo tih ljudi i vremena. Zanimljivo je i da smo među prvima na Balkanu imali digitalne projekcije.U početku, iskreno, nismo puno razmišljali o tome što će biti za pet, deset ili dvadeset godina. Imali smo ideju da u Širokom Brijegu napravimo filmski festival i jednostavno smo krenuli. Sve ostalo dogodilo se putem. Danas, primjerice, imamo digitalizirano i suvremeno uređeno kino s vrhunskim uvjetima za filmske projekcije, što nam je tada bilo teško i zamisliti.

Sigurno bih neke stvari danas napravio jednostavnije. Kad si mlad, imaš energije za sve i misliš da sve mora biti veliko, posebno i komplicirano. S vremenom shvatiš da je najvažnije da festival ima dobre filmove, dobru atmosferu i da se ljudi na njemu osjećaju ugodno. Volio bih da smo tijekom svih ovih godina mogli više ulagati i u samu proizvodnju filmova, odnosno u domaće autore i njihove projekte. Ali za to je potreban drugačiji sustav financiranja i puno više kontinuiteta. Tu smo uvijek bili dosta ograničeni načinom na koji se kultura i filmska produkcija financiraju. Mislim da bi festival poput MFF-a mogao biti još više od mjesta gdje se filmovi prikazuju – mogao bi biti i mjesto gdje filmovi nastaju.

Naravno. Festival je živ organizam i uvijek se nešto dogodi. Možeš napraviti plan do posljednjeg detalja, a onda se dogodi nešto što jednostavno ne možeš predvidjeti. Recimo, dogodilo nam se da je na sam dan otvaranja festivala proglašen Dan žalosti u Federaciji BiH, pa smo u jednom trenutku morali sve prebaciti i pomaknuti program za jedan dan.

Ne bih izdvajao pojedinačne naslove, čisto radi korektnosti prema svim autorima, ali mogu reći da je ovogodišnji program stvarno kvalitetan. Imamo filmove koji su prikazani na velikim festivalima poput Cannesa, Berlinalea, IDFA-e i Sarajeva, filmove koje je producirao James Cameron, kao i one koji su nastali iz fondacije Wernera Herzoga. Tu je i film koji je pobjednik međunarodne dokumentarne selekcije Sundance Film Festivala ove godine.  Svaki od tih filmova je na svoj način poseban – bilo po filmskom pripovijedanju, strukturi ili samom pristupu temi. Ima tu pravih malih bisera kinematografije i mislim da će publika ove godine imati što vidjeti.

Festival mi je „pojeo“ dosta vremena, ali nisam prestao razmišljati kao redatelj. Volim raditi biografske dokumentarce, pa sam trenutno u predprodukciji dva filma. Jedan je o arheologu i konzervatoru Đuri Basleru, a drugi o Josipu Sliškoviću, pioniru radijske i televizijske tehnike u Austriji, ali i šire. S obzirom na stanje u kinematografiji i način na koji se danas financiraju filmovi, teško mi je reći kada ću ih završiti. Ali projekti su tu i nadam se da će doći vrijeme kada ćemo ih moći realizirati kako treba.

Najviše nam nedostaje kontinuitet. Imamo talent, imamo autore i ljude koji znaju napraviti dobar film. To se stalno potvrđuje na festivalima diljem svijeta. Ali filmska industrija ne može živjeti samo od entuzijazma i povremenih projekata. Treba postojati sustav u kojem producent, redatelj, scenarist i cijela ekipa mogu planirati nekoliko godina unaprijed. Danas napraviš jedan film, a onda ne znaš kada ćeš moći napraviti sljedeći. Problem je i u tome što često nema dovoljno novca da država sama može pokriti cijeli budžet filma. Zato je potrebno pronaći i druge modele financiranja i privući više koprodukcija. Imamo ljude i znanje, samo nam treba stabilniji sustav koji će im omogućiti da kontinuirano rade.

Mislim da je sasvim normalno da svaki grad ima kino i redovito prikazivanje filmova iz distribucije. Kino ne bi trebalo živjeti samo za vrijeme festivala, nego biti dio svakodnevnog života grada. Posebno je važno za mlade jer je odlazak u kino dio filmske i medijske kulture. Volio bih da se, uz redovni program, jedan dan u tjednu izdvoji i za art filmove, dokumentarce i filmove koji inače teže dolaze do publike. Tako bi kino imalo još jednu važnu ulogu – da publiku upoznaje i s drugačijim vrstama filma.

Mislim da su mladi autori već tu. Imamo, primjerice, Tvrtka Bubala, koji je već napravio ozbiljan kratki igrani film i predstavio ga na festivalu, kao i Tvrtka Karačića, koji je majstor animacije. Razvile su se i druge filmske djelatnosti kroz našu radionicu MFF School, koja se nakon deset godina osamostalila i danas djeluje pod imenom Wandering Film School. To su neke stvari koje se inače najčešće događaju u većim filmskim centrima, a Široki Brijeg je tu svojevrsna iznimka. Mislim da smo kroz MFF stvorili prostor u kojem mladi mogu napraviti prve korake i vidjeti da se film može stvarati i ovdje, a ne samo negdje drugdje.

Zdravko je imao ono što se teško može naučiti – filmski osjećaj. Nije mu trebalo puno da objasni zašto neki film vrijedi. Imao je svoj ukus i znao je što traži. Bio je rijetko viđen filmski znalac, svojevrsna živa enciklopedija filma – gotovo da nije bilo stvari o filmu koju nije znao. Od njega sam naučio da ne treba podcjenjivati publiku, ni ti joj podilaziti. Ako je film dobar, publika će to prepoznati. A kroz neke drugačije i alternativne načine filmskog pripovijedanja može i nešto novo naučiti. Najviše će mi nedostajati naši razgovori o filmovima. Nekad smo se slagali, nekad nismo, ali uvijek se imalo o čemu razgovarati. To je možda i ono što je Zdravka najbolje opisivalo – ogromno znanje i potreba da to znanje prenese drugima. Nedostajat će mi i kao čovjek i kao filmski znalac. Otišao je prerano.

Što vas više veseli nakon toliko godina – kada se na Festival vrati autor kojeg poznajete godinama ili kada otkrijete potpuno novo ime za koje osjećate da bi moglo biti važno? 

Novo ime. Definitivno. Naravno da je lijepo kada ti se vrati netko koga poznaješ godinama. To je kao kada sretneš starog prijatelja. Ali kada pogledaš film nekog potpuno nepoznatog ili novog autora i pomisliš: „Čekaj, ovaj čovjek stvarno nešto ima“, to je posebno zadovoljstvo. Zbog takvih trenutaka i dalje gledam filmove s istom znatiželjom kao na početku.

Ima ih više. Ali možda mi je najdraže kada vidim ljude koji su kao klinci dolazili na MFF, a danas dovode svoju djecu na projekcije programa MFF Fora. To mi je zapravo najbolji dokaz da festival nije bio samo četiri dana projekcija. Ako je nekome ostao u sjećanju kao dio odrastanja i sada ga prenosi dalje, onda je to nešto što vrijedi.

Gledam aktualne filmove s velikih festivala, TV drame, ali i stare crno-bijele filmove, i to iz gotovo svih kinematografija svijeta. Danas nam je toliko toga dostupno da je šteta to ne iskoristiti. Puno toga još nismo pogledali i upravo su ta otkrića posebno zadovoljstvo. Zadnje sam gledao novi film o Odiseju, ali i ponovno stari film Ordet iz 1955. godine redatelja Carla Theodora Dreyera. Uvijek ima nešto dobro za pogledati. A lijepo je i kada ti netko preporuči film za koji možda nikad ne bi sam pronašao put.