Književnik Almin Kaplan u žiriju je 27. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, gdje će s još dvoje članova odlučivati o najboljem kratkometražnom dokumentarnom filmu. Kao pisac, ali i veliki zaljubljenik u film, Kaplan u festivalsku konkurenciju ulazi iz posebne perspektive – važne su mu priča, filmski jezik, ritam, ali prije svega cjelina i osjećaj koji film ostavlja na gledatelja. U razgovoru za Večernji list govori o ovogodišnjoj konkurenciji, odnosu književnosti i filma, radu na scenariju prema romanu „Šušanj“, ali i o stanju kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini.*

Tek gledam, tako da moj odgovor neće biti potpun. Ono što mogu reći o do sad pregledanim filmovima jeste da su svi ti filmovi tehnički gledano izvedeni besprijekorno, ali ponekad nedostaje priče, ili je kao gledatelj ne uspijem osjetiti u tih deset ili petnaest minuta koliko film traje. Tematski su raznoliki, ali sve su to filmovi o ovom današnjem svijetu, o njegovim mukama.

Pa ne znam baš koliko sam ja filmofil, to se ne bih usudio za sebe tvrditi, upoznao sam filmske manijake pored kojih o filmu šutim. Ali film volim, važan mi je, i danas mu se uspijem obveselit kao dijete. E, sve to što ste naveli o filmu, sve je to bitno. Uspješan film je film u kojem ništa ne strši, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, ni ideja, ni filmski jezik ni priča; film je cjelina koja se opire raščlanjivanju. 

Jako su važni. Pripovijedanje nije razbacivanje jezikom, nego strogo kontrolirano pričanje priče, sa pauzama koje su važnije od onog što se vidi. Nekad je snažnije prešutjeti nego izgovoriti. Mene je montaži u književnosti učio moj prijatelj, slikar i pjesnik, Igor Borozan. Sjedili bismo kod njega u ateljeu i on bi mi puštao fragmente nekih glazbenih kompozicija, tako što bi im sam zadao početak i odredio kraj, i ta bi glazba, tako upakirana, drugačije djelovala na mene. Često snažnije nego prije. Umijeće je znati stati.

Ne, nije. Toliko sam o pisanju scenarija znao, da pisac ne smije inzistirati na vjerodostojnosti romana u scenarističkom tekstu. A onda, izazov mi je bilo pomaknuti Šušanj, osvojiti još nešto pišući taj scenarij. Ma htio sam napisati novo djelo. Imao sam puno sreće da taj scenarij pišem s Pjerom Žalicom, puno sam naučio.

Koliko ste spremni pustiti vlastiti tekst iz ruku? Kada redatelj, glumci i kamera počnu stvarati nešto svoje, gdje za vas završava autorova kontrola?
Ja nemam s tim problem. Ja imam tekst, redatelj će imati film, i to je tako jedino ispravno. Ima nešto jezivo u tome kad književnici nastoje do kraja iskontrolirati interpretaciju njihovih tekstova, to je kao da iz projekta izgonite onog drugog umjetnika, u ovom slučaju redatelja bez kojeg je tekst mrtvo slovo na papiru.

Pokrenuli ste, s grupom prijatelja, izdavačku kuću Buna?
U BiH nedostaje izdavača, to je opće poznata stvar. Međutim, ne mislimo mi ispravljati krive Drine, mi samo hoćemo da doprinesemo izdavaštvu, da objavljujemo knjige i autore koje volimo i za koje smatramo da imaju vrijedne tekstove. A onda, lijepo je da u Mostaru imamo ponovo izdavačku kuću, tamo gdje je nekada bila Prva književna komuna Ihsana Ice Mutevelića.

Je li pokretanje Bune za vas prije svega poslovni projekt, kulturna potreba ili neka vrsta osobnog uvjerenja da se stvari mogu mijenjati ako ih sami počnemo pokretati?
A to vam je, iskren da budem, prvenstveno ljubav prema knjigama, i to naivna, kakve ljubavi jedino i mogu biti. Kada govorimo o stanju kulture u Bosni i Hercegovini, često se prvo spominje nedostatak novca.

Što je, po vama, dublji problem – novac, institucije, kulturna politika ili činjenica da se kultura često ne doživljava kao nešto što je društvu nužno?
Glavni problem je što ljudi koji ovom državom mlate trideset godina kulturu ne prepoznaju kao važnu, a ona je, dugoročno gledano, najvažnija. Novca u državi ima, pa pogledajte samo kako živi jedan fini postotak stanovništva što blizak je vlastima. Politički obrasci primjenjivani u BIH su jako primitivni i neprosvijećen pojedinac vitalni je interes. Na uštrb države i svega onoga u što se kunu, oni kulturu tek održavaju na životu. Ona im dođe kao onaj prestario konj s kojim ne znaju šta bi. S tim da ne treba zaboraviti ni one u kulturi koji također lijepo žive zbog ovakvog stanja stvari. Sumnjam da bi i oni mijenjali lošu kulturnu politiku, osim onda kad im izmakne kakav grant pa gnjevni progovore tako da ih čuju samo oni koje ucjenjuju.

Mostar i Hercegovina imaju snažnu književnu i umjetničku tradiciju, ali kulturni život često počiva na entuzijazmu pojedinaca. Može li se ozbiljna kulturna scena graditi bez sustava koji će taj entuzijazam dugoročno podržati?
Zanimljivo je sve što se događalo u Mostaru u zadnjih desetak godina. Neki su, vidim, jako nervozni i nesretni što je Mostar živnuo, i to upravo entuzijazmu pojedinaca. Sjetimo se prije petnaestak godina, vidljivi književnici su bili samo oni vlastima bliski ljudi, takozvani dežurni pjesnici koje bi se zvalo da po sijelima izgovaraju svoje stihove dajući im tako legitimitet umjetnika. To su oni što bi na Svjetski dan poezije svoje stihove čitali preko javnog servisa, sa Starim mostom u pozadini, ili sa šipcima. U međuvremenu su se dogodile neke fine stvari, ovdašnji književnici su se izborili za svoje mjesto i sad su vidljivi, većina ih ima dobre izdavače. Jedan od bitnijih trenutaka za mostarsku književnu scenu je onaj kad je neke naše knjige objavio izdavač iz Gruda, Ivica Pandžić i njegova izdavačka kuća Synopsis, a kao urednik se potpisao Ivan Lovrenović.  

Jedini imperativ književnosti je da bude dobra književnost. Pisci ne bi smjeli biti zarobljeni niti u jedan narativ, pa ni u narativ na kojem inzistira žrtva. Gledano hipotetski, da li diskvalificirati pisca koji pokuša utjecati na istraživačkog novinara i od njega tražiti da sa popisa sudionika jedne kriminalne afere ukloni njemu blisku osobu. Ovakvih i sličnih pitanja možemo postavljati u nedogled, ali ne bih na taj način o kolegama, neka o tome odlučuje čitateljska publika. Možda se taj pretpostavljeni pisac smilovao na majku svog poznanika, možda je htio prekinuti njezinu patnju jer je slutio da ju je jadnu pogodila sinova nesreća. 

Iskren da budem, osjećaja sam da još ništa napisao nisam, da ću tek pisati. I to je, valjda, dobro. Trenutno sam angažiran na dva filmska projekta i oba su vezana za Hercegovinu, odnosno za Mostar.