Odrasli ste u Bejrutu i još uvijek ondje živite, a istodobno ste aktivni u gradskoj umjetničkoj i glazbenoj sceni. U kojoj je mjeri film Do You Love Me ujedno i osobni portret grada iz kojeg dolazite? 

Do You Love Me je započeo 2018. godine kao istraživački projekt o odnosu rata i glazbe: o tome kako glazba čuva sjećanje, prolazi kroz sukobe i s vremenom dobiva nova značenja. U početku je fokus bio na obitelji Bendaly, čija pjesma filmu daje naslov. No postupno sam shvatila da mi je ono što me zanimalo zapravo mnogo osobnije. Moj odnos prema Bejrutu, moje djetinjstvo, vlastite traume te naš kolektivni odnos prema sjećanju i povijesti. U svojoj srži, film je proizašao iz potrebe da pokažem kako život u Libanonu zapravo izgleda kada vas oblikuje stalna kriza i kako ta stvarnost utječe na identitet, sjećanje i emocije kroz generacije. Htjela sam zabilježiti ne samo povijesne događaje nego i proturječnosti, humor, nježnost i vitalnost ljudi koji žive u zemlji obilježenoj tolikim nasiljem i nestabilnošću. Film je uvelike nastao iz mog osobnog iskustva života u Bejrutu.

Otkrio mi je koliko je duboko naša generacija oblikovana poviješću koja nikada nije bila na pravi način poučavana niti kolektivno obrađena. Libanon nema jedinstveni nacionalni arhiv ni jednu zajedničku povijesnu priču. Naš se odnos prema prošlosti stoga sastoji od fragmenata: obiteljskih priča, fotografija, filmova, glazbe, šutnje i sjećanja koja su često proturječna. Također sam shvatila koliko je generacijska napetost između želje za odlaskom i nemogućnosti da se čovjek od nečega u potpunosti odvoji. Mnogi od nas odrastali su s idejom da je odlazak istodobno i neizbježan i nemoguć. Poticani smo da zamišljamo svoju budućnost negdje drugdje, a istodobno ostajemo emocionalno vezani uz mjesto koje nas neprestano izaziva, razočarava i oblikuje. Ta vezanost nije samo geografska. Ponavljanje istih tema u libanonskoj kinematografiji odražava činjenicu da mnoga od tih pitanja i dalje nisu riješena. Trauma se nasljeđuje šutnjom jednako kao i govorom, a film je ne pokušava razriješiti – pokušava ostati uz njezinu složenost.

Dirnulo me koliko se međunarodna publika povezuje s filmom, čak i kada vrlo malo zna o Libanonu. Nikada me nije zanimalo objašnjavati zemlju kroz konvencionalnu povijesnu priču ili ponuditi jednu političku poruku. Htjela sam stvoriti emocionalno iskustvo koje može odjeknuti izvan posebnosti Bejruta, ali koje istodobno publici može pružiti osjećaj energije ovog mjesta. Film je ukorijenjen u Libanonu, ali bavi se iskustvima koja su univerzalnija: sjećanjem, gubitkom, identitetom, privrženošću, raseljenošću i teškoćom življenja s nerazriješenom prošlošću. Gledatelji možda neće prepoznati svaku sliku ili povijesnu referencu, ali se ipak mogu povezati s emocionalnim iskustvom suočavanja s vlastitim domom ili pokušaja rekonstruiranja prošlosti iz fragmenata. Neki ljudi nakon filma odlaze s osjećajem lakoće, drugi odlaze tužniji, suočavajući se s mogućnošću da su rođeni u ratu i da će u ratu umrijeti. Obje su mi reakcije važne. Nadam se da će publika vidjeti Libanon ne samo kao zemlju definiranu sukobom, nego i kao mjesto puno priča, humora, kreativnosti i nježnosti.

Reakcije su vrlo osobne i raznolike. Libanonska publika u film unosi vlastita sjećanja, politička stajališta, obiteljske povijesti i iskustva raseljenosti. Ista slika različitim ljudima može značiti nešto potpuno različito. Neki gledatelji prepoznaju Bejrut koji su poznavali ili za koji su mislili da su ga izgubili. Drugi se susreću sa sjećanjima kojima se radije ne bi vraćali. Budući da je film nastao od Libanonaca koji govore o sebi, kroz oči i glasove filmaša, umjetnika, civila i obitelji, može djelovati intimno čak i kada je točan izvor neke slike gledatelju nepoznat. Libanonska premijera održana je tijekom rata, što je iskustvo učinilo posebno intenzivnim. Na jednoj projekciji shvatila sam da je zvuk izraelskog drona postao dio zvučne pozadine filma. Bilo je to vrlo metafilmski. Postalo je jasno da film ne gleda samo u prošlost; prošlost je i dalje ulazila u sadašnjost.

Film je neizbježno promijenio značenje jer se promijenila stvarnost koja ga okružuje. Uranjanje u arhiv značilo je suočavanje s poviješću koja se ne poučava na pravi način i kojoj nemamo potpuni pristup. Također je otkrilo ponavljanje naših ciklusa. Ponovno prolazimo kroz rat u Libanonu i mislim da naš najdublji problem nije samo vanjska agresija nego i rascjepkanost unutar vlastitog društva. Prestala sam pokušavati objašnjavati Libanon racionalno ili konvencionalno. Umjesto toga, naučila sam ga prihvatiti u svoj njegovoj potpunoj, nerazriješenoj složenosti. Rad na arhivu pružio mi je neobičnu vrstu vremenske distance. Ne kako bih pobjegla od onoga što se događa, nego kako bih to mogala procesuirati. Nadam se da film podsjeća ljude da Libanon nije samo još jedna „ratna zemlja“ u kojoj smrt postaje statistika. Libanonci imaju priče, humor, želje i nježnost. Puni su života i ta ljudskost zaslužuje biti viđena. Ako film može funkcionirati kao neslužbeni, nepotpuni, ali živi nacionalni arhiv, kao prostor koji čuva naše sjećanje, identitet i osjećaje, onda mi se to čini značajnim. 

Djelomično proizlazi iz nužde. Bejrut je oduvijek zahtijevao od ljudi da improviziraju, prilagođavaju se i stvaraju načine života usred nestabilnosti. Ali ne želim to romantizirati. Činjenica da ljudi nastavljaju stvarati ne znači da su uvjeti prihvatljivi niti da smo se pomirili sa statusom quo. Energija grada dolazi od umjetnika, glazbenika, filmaša, pisaca i običnih ljudi koji ovdje nastavljaju stvarati i živjeti. Velik dio arhiva to odražava. Ono što je preživjelo često nisu sačuvale službene institucije, nego pojedinci i obitelji, često žene, koje su čuvale fotografije, kućne filmove, snimke i osobne dokumente. Bejrutska kreativnost stoga je neodvojiva od njegovih rana. Ona postoji zajedno s tugom, bijesom, humorom i željom. Grad se neprestano iznova osmišljava jer njegovi ljudi odbijaju biti svedeni na ono što im se dogodilo. Ali to je život, to je nada, zar ne? Imamo li uopće drugi izbor?

Internetska stranica proširuje istraživanje sjećanja iz filma u drugom obliku. Stvaranje arhiva bilo je važno i zato što Libanon nema jedinstveni nacionalni arhiv. Istražila sam približno 20.000 arhivskih elemenata, uključujući fotografije, filmove, kućne videouratke, novinarske snimke, glazbene spotove, podcaste, radijske snimke i napuštene zbirke. Više od polovice filma dolazi iz nezavisne libanonske kinematografije, uključujući materijal iz približno 106 dugometražnih filmova. Samo je oko 7 % materijala koji sam istražila ušlo u konačni film, a pregovarali smo o gotovo 400 ugovora o autorskim pravima. Internetska stranica čini vidljivim materijal korišten u filmu. Ponovno povezuje publiku s mnogim filmašima, umjetnicima, glazbenicima, fotografima, obiteljima i institucijama koje su pomogle ispisati i sačuvati libanonsku audiovizualnu povijest.

Film je odraz sadašnjosti. Koristi prošlost kako bi promišljao sadašnjost. Situacija u Libanonu iznimno je krhka i nestabilna. Film također pita što znači voljeti i živjeti u domu koji je toliko složen. Kako se nositi s tim ponavljajućim ciklusima nasilja, rana i razočaranja i kako oni oblikuju nas, naša sjećanja i naš identitet? Ne mislim da film nudi jedan odgovor. Moj vlastiti odnos prema Bejrutu i dalje je proturječan. To je grad koji volim, ali koji me istodobno neprestano izaziva. Rad na filmu omogućio mi je da ga prestanem pokušavati objasniti, od njega pobjeći ili ga idealizirati. Rad na filmu omogućio mi je da ga prihvatim onakvim kakav jest, a ne onakvim kakav bih željela da bude. Ta mi je promjena omogućila da tuga i privrženost postoje istodobno, bez potrebe za konačnim razrješenjem. U konačnici, namjera filma jest ostati prisutan uz tu složenost i inzistirati na tome da se vide život, ljudskost i nježnost njegovih ljudi.