Iskreno govoreći, teško mi je sad imati emotivni odnos prema filmu. Čini mi da sam svu emocionalnu energiju potrošio u tih šest, sedam godina, koliko smo na filmu radili. Ali sam zadovoljan što sam sad siguran da je vrijedilo, i da postoji publika koja će film gledati. I to da očigledno ima neku univerzalnu vrijednost, koju primjećuju ljudi od sjevera Europe, pa do samog juga. Film će putovati i dalje, uskoro će biti prikazan i na jednom velikom europskom festivalu.

Da, fascinantno je da možete od jadranskih plaža punih turista iz cijele Europe, u samo dvadesetak minuta vožnje zaći u jedan potpuno drugi svijet. Iz razglednice Europskog turizma u arhaični i zapušteni kraj, prostor gotovo na granici današnje Europske Unije. Taj je kontrast prikazan u filmu, koji počinje scenama turista na predivnom ušću Zrmanje u more, a završava odlaskom jednog od protagonista na plažu u Biogradu, gdje očigledno ne pripada.

Od samog početka rada na filmu scenarist Dragan Grozdanić i ja odlučili smo da se nećemo baviti razotkrivanjem teorija zavjere. Mislim da nismo mi ti koji bi trebali donositi presude, i zauzimati stavove. Na trenutke smo se i sami pitali što je istina, nakon svih vrlo uvjerljivih priča o vukovima koji se ispuštaju iz helikoptera koje smo čuli. Ali, nisam nikad imao potrebu da filmom razotkrijem tu teoriju zavjere, jer njeno razotkrivanje ovdje i nije važno. Neka gledatelji sami procijene što je na stvari.

Vuk je ovdje sve što ugrožava i plaši ljude, sve one sile nad kojima nemaju kontrolu. Ovaj film je priča o moćnima i nemoćnima, bili ti moćni države i carstva kroz povijest, profiteri, ratovi ili prirodne pojave. Teorije zavjera su, zapravo, posljedica osjećaja nemoći i straha od nepoznatog. Nemoći da se upravlja vlastitim životom. Još su u odnosu sa prirodom ljudi stvorili neke metode „pregovaranja“, kroz razne rituale i pravile odnosa s njom, što smo i nastojali pokazati u filmu. Ali, kad su u pitanju oni koji imaju društvenu moć, taj je odnos daleko teži i opasniji.

Iza svake dobre teorije zavjere uvijek stoje neke činjenice, jedino je interpretacija, blago rečeno, maštovita. Tako je i ovdje. Nedaleko, u Zemuniku nalazi se helikopterska baza, i ti helikopteri stalno lete, spuštaju se u krš. Vukovi su također tu i ima ih sve više. Kako su nam objasnili stručnjaci, izgradnja autoceste je poremetila njihove prirodne puteve, a sela su napuštena pa se divlje životinje sve češće spuštaju s Velebita.  Lako je one koji u takve teorije vjeruju odbaciti, smatrati glupima, ili neobrazovanima. No, mislim da ljude uvijek treba saslušati. Tek tad se vidi koliko straha, nepovjerenja i socijalnih, ekonomski i životnih nevolja oni imaju.  Ono što me je privuklo da snimamo ovaj film je, zapravo, jedan naizgled paradoks. Naime, bilo mi je zanimljivo kako ljudi pokušavaju racionalizirati vlastit život i naći objašnjenje za uvjete u kojima jesu, tom zaboravljenom prostoru u kojem su sela pusta, ljudi je sve manje, i ne postoji osnovna infrastruktura kao što su liječnici ili javni prijevoz. A oni to čine kroz iracionalno, kroz  vuka, koji je gotovo mitološko biće, i o kojem se ispredaju narodne pjesme i priče. Vuk je onaj koji vreba iz tame.

Film smo nedavno prikazali u Benkovcu, i bili su prisutni neki od protagonista. Ono što me je iznenadilo jest da mi je dosta ljudi, ne samo protagonist, reklo da su potreseni filmom. Kako su mi rekli, oni svaki dan žive te živote, ali ih nikad ne vide „izvana“, ovako uokvirene i naslikane kao što su u filmskom kadru.

Važno mi je bilo da se u filmu osjeti prisustvo rata, jer on je i danas, odnosno njegove posljedice, itekako prisutan. Na kraju krajeva, društvena stvarnost i zapuštenost tog kraja je dobrim djelom posljedica rata. Ali, u same detalje nisam želi ulaziti, jer ovdje je rat također „vuk“, sila koja je poharala živote, kao što su i prošli ratovi na tom prostoru, još od turskih vremena. Tragovi se u filmu naziru, i na gledateljima je da ih interpretiraju.

Moram priznati da ni sam ne znam što me je dovelo do toga da se često bavim ljudima i prostorima sa margina. Ne bih rekao da imam neke posebne afinitete. Moguće je da je sve krenulo slučajno, pa su me povukle ljudske priče i svijet o kojem ne znam dovoljno. A tu i jest nekakav gorući problem sa osjećajem nepravde, kojeg imam odavna. I inače, mislim da je osjećaj nepravde jedan od bitnijih motiva ljudskog djelovanja, bilo onog zlog, bilo dobrog.

Scenarist filma i ja smo prije samog snimanja često odlazili u Bukovicu i Ravne kotare, tražeći priče i likove. Već tad sam imao snažan osjećaj neke nadrealne stvarnost i aureole prostora. Taj sam osjećaj želio i prikazati u filmu. S druge strane, taj kraj je pun nadrealnih priča i mitova o magičnim pojavama i bićima. Tako je to stoljećima, pa i danas. Postoji i više znanstvenih djela koja se bave vjerovanjima u nadrealno u tim krajevima. Tako da je atmosfera filma posljedica i mojeg subjektivnog osjećaja i mnoštva nevjerojatnih priča koje čovjek može čuti ako tamo boravi dovoljno dugo.

Svakako je sama priča o ubačenim vukovima apsurdna, ali nisam želi od toga raditi filmsku grotesku i zabavu, što bi bilo vrlo lako. To bi bilo podcjenjivački i neiskreno prema ljudima koji su u filmu sudjelovali. Ili, recimo, napraviti egzotičnu priču koja bi se dobro prodavala na „Zapadu“. Mislim da smo uspjeli dobro balansirati i dozirati te humorne trenutke, bez da zalutamo u eksploataciju. Vjerojatno to pridonosi da se film lakše gleda, jer nije te vrste koju je lako izdržati čitavih sat i pol, koliko traje.

Naslov filma je nastao kao asocijacija na naziv romana Maria Vargasa Llose „Jarčeva gozba“, iako sadržajno nije vezan uz njega. Ali, kao i u romanu, koji također tematizira odnos moćnih i nemoćnih, gozba su upravo ljudi koji stradavaju od nezasitne i grabežljive prirode onih koji moć imaju.

Ono kako ja doživljavam rad na filmovima koje snimam jest kao dio vlastitog življenja, a kad se uzme u obzir koliko snimanja traju, to i jest tako. Tu se borim i sa samim sobom, i sa svojim razumijevanjem i odnosom prema stvarnosti. Često se i ranjavam u tom procesu, ali još češće otkrivam nešto o svijetu oko sebe i samom sebi. Tako se i razvijam, stvaram vlastitu ravnotežu i proširujem znanje i vlastit svijet. Naravno da se uvijek pojave neka nova pitanja, na koja bih volio naći odgovore. S druge strane, poneka je draž u tome da pravih odgovora nema. To su, vjerojatno, i glavni motivi zašto filmove snimam.