23/09/2026
Stvarnost nas je sustigla u svojem apsurdu: na premijeri “Koja je ovo država” imao sam dojam da gledam dokumentarac
Vinko Brešan jedan je od autora čiji su filmovi odavno nadišli kino dvorane – „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Maršal“ i „Svećenikova djeca“ postali su dio domaće filmske memorije. Gotovo dva desetljeća nakon prvog dolaska u žiri Mediteran Film Festivala vraća se u Široki Brijeg, gdje će ove godine odlučivati o najboljem filmu 27. MFF-a.*U žiriju Mediteran Film Festivala bili ste još 2007. godine, a sada se vraćate nakon gotovo dva desetljeća. Što vam je ostalo u sjećanju s tog festivala?
Moram priznati, ne sjećam se filmova iz 2007., osim dojma da su bili dobri. Sjećam se dobre atmosfere na festivalu. Dvadeset godina je dug period, a i ja sam dvadeset godina stariji. Dobro je da se uopće sjećam.
Jeste li već uspjeli pogledati filmove iz ovogodišnje konkurencije? Što danas tražite u filmu kada sjednete u festivalski žiri – priču, autorski rukopis, emociju, hrabrost ili nešto sasvim drugo?
Neke filmove sam pogledao, neke još nisam. Ovdje se dodjeljuje nagrada za najbolji film, a najbolji film je emocionalna kategorija. To je onaj film koji vam dotakne srce i o kojem ćete još dugo razmišljati. Tehnički aspekti su mi najmanje bitni. Pravu emociju donosi sve što ste naveli, uz još neku iracionalnost koja je nepredvidljiva.
Vaši filmovi poput „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršal“ postali su dio svojevrsne kolektivne memorije, a njihove replike ljudi i danas citiraju. Čemu se danas najviše treba ‘’rugati’’ i postoje li teme kojima se više ne usudimo smijati?
„Rugati“ je možda ružna riječ, ali nije netočna. Ako se bavimo komedijom ili imamo određen humorni diskurs u filmu, trebamo ismijavati ljudske mane. Ne ismijavamo ni ljude ni teme, već ljudske mane. Ako tako gledamo, ne bi trebale postojati teme kojima se ne možemo smijati. Nažalost, do cenzure dolazi kada pojedinci na vlasti te ljudske mane prepoznaju u sebi ili u sustavu koji vode. Ili kada različite grupe žele političku moć pa se pobune protiv ismijavanja ljudskih mana na filmu, nadajući se da će tako tu političku moć i steći.
Imate li danas osjećaj da je stvarnost postala toliko apsurdna da ju je teško nadmašiti filmom?
Scenarij mog posljednjeg igranog filma „Koja je ovo država“ napisao je Mate Matišić. Dok smo pisali scenarij, smišljali smo apsurde koji bi se mogli dogoditi u Hrvatskoj. Trudili smo se pretjerati u svakom motivu, u svakom apsurdu, jer smo smatrali da se pretjerivanjem može doći do istine o svima nama. No od napisanog scenarija do premijere ipak prođe nekoliko godina pa nam se dogodilo da nas je stvarnost sustigla u svom apsurdu. Na premijeri „Koja je ovo država“ imao sam dojam da gledam dokumentarni film.
Je li vam se ikada dogodilo da vam stvarnost „ukrade“ ideju – da se nešto što ste zamislili kao filmsku satiru u stvarnosti dogodi na još nevjerojatniji način?
Ne bih volio da se ustanovi kako je neki svećenik zbog filma „Svećenikova djeca“ počeo bušiti kondome zbog povećanja nataliteta. Nadam se da stvarnost neće „krasti“ moje ideje.
Odlaskom Zrinka Ogreste hrvatski film ostao je bez jednog od svojih važnih autora. S njim ste dijelili profesionalni i filmski put. Što je bilo posebno u vremenu u kojem ste zajedno stvarali i što je iz tog vremena ostalo do danas?
Zrinko i ja započeli smo svoje priče u Jugoslaviji, nastavili ih u 90-ima i na kraju u 21. stoljeću. Obojica smo prošli kroz jako puno promjena, i na gore i na bolje. Vjerujem da smo obojica, premda vrlo različitih poetika, razumjeli što je dugometražni igrani film, koji su njegovi zadaci i što se od njega očekuje. Upravo smo s tom sviješću radili filmove i iz tog kuta često razgovarali o filmovima koje smo gledali. Fali mi Zrinko jer vjerujem da je razumio mene i da sam ja razumio njega. I nemojmo zanemariti činjenicu da je Zrinko Ogresta bio jedan od rijetkih aktivnih redatelja koji iza sebe ima filmski opus. O opusu možemo govoriti kada redatelj ima šest ili više filmova. Danas je hrvatski film često debitantski ili s autorima koji imaju dva, najviše tri filma. To može biti veliki problem.
Domaći filmovi posljednjih godina ostvaruju određene međunarodne uspjehe, ali i pronalaze put do domaće publike. Što vas je u novijoj kinematografiji najviše obradovalo?
Iznenadilo me nije, ali me obradovalo. Zlatna palma, César, Europska filmska nagrada i nominacija za Oscar filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića nešto su čemu se svi trebamo radovati. Isto kao i dva i pol milijuna gledatelja filma „Svadba“ Igora Šeregija. To daje nadu.
Gdje je danas najveći problem domaće kinematografije – u produkciji, publici, distribuciji ili možda u samim pričama koje pričamo? Imate li osjećaj da se redatelji danas previše opterećuju time što će reći kritika, festivali i struka, a premalo time što će osjetiti običan gledatelj?
Nemojmo se lagati. Hrvatski dugometražni igrani film već jako, jako dugo nije bio u službenim konkurencijama Cannesa, Venecije ili Berlina, kada govorimo o najvažnijim festivalima. Prema tome, kada pričamo o uspjesima hrvatskog filma, osim ova dva filma koje sam naveo i filma „Zbornica“, koji je osvojio nagradu u službenoj konkurenciji festivala u Karlovym Varyma, nemamo velikih festivalskih uspjeha. Uspjesi postoje, ali nisu veliki. Mislim da su se redatelji u velikoj mjeri okrenuli nekim osobnim temama, što je legitimno, no mislim da nedostaje filmova koji se bave društvom u cjelini i problemima koji proizlaze iz našeg društva i sustava u kojem živimo. Takvi filmovi bolje se prepoznaju na festivalima, a bolje ih prepoznaje i publika.
Kao redatelj vjerojatno filmove gledate drugačije od većine publike. Koji vas je film u posljednje vrijeme iskreno oduševio – domaći ili strani – i što je u njemu probudilo vašu pažnju?
Ako je film dobar, gledam ga kao i publika. Kad me „uhvati“ priča filma, više ne mogu gledati film kao profesionalac, već ga gledam kao običan gledatelj. Zanima me kamo će ta priča otići i kako će završiti. Zadnji takav film koji sam gledao je „Minotaur“ Zvjaginceva. Sjajan film u kojem me uhvatila priča i uvukla me u Rusiju danas. Više sam naučio o Rusiji nego da sam pročitao stotine članaka jer se taj film bavi emocijama ljudi koji su se našli u Rusiji u ovom trenutku.
*Tekst objavljen u Večernjem listu
