Biljana Tutorov: Prvi put sam na Sinjajevinu došla otprilike godinu dana prije odluke da se taj prostor koristi za vojne potrebe. Petar me tamo odveo jer se malo bojim visine, a volim planine. Sinjajevina je visoravan na oko 2000 metara nadmorske visine i njezin pejzaž odmah mi je bio izuzetno inspirativan i zanimljiv u likovnom smislu. U njemu sam prepoznavala elemente mnogih filmova i slika iz povijesti umjetnosti koje su mi bliske – od špageti vesterna i avanturističkih filmova do iranskog filma, ali i pejzaža starih majstora europskog slikarstva. To svjetlo i prostranstvo djelovali su kao pozornica na kojoj se tek treba nešto dogoditi.

Petar Glomazić: Za mene ta priča počinje mnogo ranije, u djetinjstvu. Moja obitelj bila je povezana s katunskim životom na sjeveru Crne Gore i kao dječak sam ljeta provodio čuvajući ovce. Tada mi je to izgledalo kao obaveza, ali sam kroz to razvio ogromnu ljubav prema tom prostoru. Kasnije sam shvatio da me u planinarenju i alpinizmu zapravo nikada nije toliko zanimao sport koliko ljudi koje sam susretao u tim predjelima. Kada smo 2017. godine saznali da bi Sinjajevina mogla postati vojni poligon, uključili smo se u borbu lokalne zajednice za njezinu zaštitu. Paralelno je rasla i želja da snimimo film o tom prostoru i ljudima koji tamo žive.

Biljana Tutorov: Kada smo ih upoznali, nismo znali njihovu osobnu priču, ali odmah je bilo jasno da imaju nešto za reći. Bile su izuzetno karizmatične, a njihov poseban odnos je bio uočljiv i bez puno riječi. Gara je posebno hrabra žena. Dok su se mnogi ljudi bojali mogućih posljedica i reakcija vlasti, ona je otvoreno govorila o onome što misli. S vremenom smo shvatili da se njihove osobne priče i ono što se događalo u društvu vrlo snažno preklapaju.Film ste snimali sedam godina. U jedno ste trenutku prestali biti samo filmska ekipa i postali dio njihova života.

Petar Glomazić: To se dogodilo vrlo prirodno. Od početka su znale da smo tamo i da snimamo planinu, a naš angažman u borbi za njezinu zaštitu potpuno se poklopio s njihovim nastojanjima. Tijekom godina razvili su se povjerenje i prijateljstvo. Postali smo dio njihove obitelji, provodili puno vremena s njima i upravo je iz tog odnosa njihova osobna priča počela izlaziti pred nas. Nismo je tražili niti smo intervjuirali protagonistice s namjerom da nesto izvučemo. Jednostavno se priča otkrivala pred nama.

Biljana Tutorov: Da. Gara je vrlo mudra i shvatila je da proces snimanja može biti emancipirajući i osnažujući za Nadu. Imala je jasnu potrebu podijeliti svoju priču, ne samo zbog sebe nego i zbog drugih žena koje bi se mogle naći u sličnoj situaciji. Mi smo u početku radili sa širom zajednicom, ali su se njih dvije postupno izdvojile. To je bio prirodan proces.

Biljana Tutorov: Feministički vestern, ima nešto u tome – prostranstvo, Gara na konju, način na koji kamera povezuje široke pejzaže i krupne kadrove. Kada govorimo o operi, više mislimo na način na koji je priča strukturirana. Od početka smo željeli da planina postane lik u filmu, a ne samo scenografija. Ona je svojevrsni svjedok njihove priče, poput zbora u grčkoj drami njihovih života. Tako smo je počeli i promatrati. A film je feministički jer je i sama priča feministička. U trenutku kada se diljem svijeta ponovno zahuktala militarizacija, počeli smo razmišljati o tome kako bi žene možda odabrale drugačiju sudbinu za planetu. Tu se otvorilo i pitanje nasilja nad ženama, kao i zastrašujućeg broja femicida, ne samo u Crnoj Gori nego posvuda u svijetu. Zanimala nas je moguća veza između tih tema. Istodobno nismo željeli davati prostor ljudima i ideologijama koje taj prostor već imaju.

Petar Glomazić: Muškarci dolaze povremeno pomoći i donijeti ono što treba, ali žene tamo žive svoje zajednice, dijele vrijeme i razgovaraju jedna s drugom. Drugi, možda još važniji razlog jest činjenica da su žene u našim patrijarhalnim društvima i ratničkim povijestima nepravedno zanemarene i isključene iz kolektivnog sjećanja. U našoj epskoj poeziji i brojnim pripovijestima dominiraju muški junaci, kao da žena gotovo nije ni bilo. A kada pogledamo svakodnevni život, shvatimo da su upravo žene one koje nose život, koje ga čine mogućim i koje su njegova stvarna, često nevidljiva radna snaga. One su kičma društva. Zato smo željeli ispričati njihovu priču kroz njihove oči. Ovo je film o ženama iz perspektive njihovih duša.

Biljana Tutorov: Jest. Tijekom produkcije imali smo veliku podršku u regiji, a zatim i u Europi i Americi. Ovo je bila velika regionalna koprodukcija Srbije, Crne Gore, Francuske, Slovenije i Hrvatske, a podršku smo dobili i od fondova i institucija iz ovog prostora. Istodobno smo postupno, tijekom rada na filmu, počeli shvaćati da priča može rezonirati i puno šire, s različitim publikama. Svaki put kada film gledamo s novom publikom, otkrijemo neki novi sloj. Mislim da je razlog u tome što su teme kojima se bavimo, nažalost, univerzalne. Bilo nam je jako važno izbjeći ono što se često očekuje od filmova s Balkana – da ljude prikazuju samo kao patnike, žrtve ili kroz neku egzotiziranu sliku regije. Mi smo željeli da Gara i Nada budu upravo ono što jesu. 

Biljana Tutorov: Bili smo vrlo osjetljivi prema tome. U početku smo čak razmišljali da se uopće ne bavimo njihovom intimnom pričom. Gara je bila ta koja nas je ohrabrila i jasno rekla da ima potrebu o tome govoriti zbog drugih žena.

Petar Glomazić: Meni je to bilo posebno važno jer dolazim iz Crne Gore i znam koliko je ta tema u našim kulturama još uvijek opterećena sramom. Često se događa da je netko žrtva dva puta – prvo doživi nasilje, a onda ga se još tjera da se zbog toga srami.

Biljana Tutorov: Zato smo odlučili pustiti da se slojevi te priče sami otvore, bez podcrtavanja emocija. Koristili smo minimum elemenata koji su nam bili potrebni da priča dođe do gledatelja. Čak smo i s glazbom bili vrlo oprezni. Ona ima važnu ulogu u filmu i postaje dio lika planine, ali nikada ne služi za manipuliranje emocijama gledatelja. Taj etički odnos prema protagonistkinjama, ali i prema široj zajednici, vodio nas je kroz cijeli proces. Stalno smo se preispitivali gdje smo, kako pristupamo priči i jesmo li na pravom mjestu.

Biljana Tutorov: Prije svjetske premijere pogledale su ga u kinu i bile su jako dirnute. Gara nam je rekla: „Ne mogu vjerovati kako ste uspjeli cijeli moj život staviti u dva sata.“ Bilo joj je posebno važno vidjeti svoj život na velikom platnu.

Petar Glomazić: Nadu je posebno dirnula prisutnost ljudi kojih više nema. Neki likovi nisu fizički prisutni u filmu, ali kroz sjećanja i ono što znače protagonisticama postaju vrlo stvarno prisutni. Na taj smo način željeli pokazati da planina nije samo prostor nego živi svjedok svega što se događalo tim ženama i generacijama prije njih.

Petar Glomazić: Za mene je ovo film o ljudskosti. A kada kažem ljudskost, mislim prije svega na sposobnost da volimo, da budemo suosjećajni, da brinemo o drugome, da se možemo nečega odreći zbog drugoga i da budemo solidarni. Vjerujem da ljubav može biti i najveći politički alat. Naše protagonistice to na najljepši način pokazuju. Mislim da ih publika toliko snažno prihvaća upravo zato što su pune ljubavi, hrabrosti i dostojanstva te u sebi nose istinske, najhumanije vrijednosti.

Biljana Tutorov: Za mene je to priča o jednoj posebnoj planini, posebnoj majci i posebnoj kćeri.