Cijeli sam život bila okružena čujućim ljudima – obitelji i prijateljima. Onda sam odrasla i, kako su godine prolazile, počela sam se pitati: Nedostaje li mi nešto? Otišla sam na festival posvećen gluhim osobama, Clin d’Oeil u Reimsu u Francuskoj. Tamo sam upoznala mnogo ljudi koji su mi s vremenom postali vrlo bliski. Shvatila sam koliko mi je važno suočiti se sa svojim identitetom gluhe osobe. U to sam vrijeme već razmišljala o svom filmu, tako da je sve nekako bilo povezano.

Vrlo sam pričljiva osoba, tako da je glasovna naracija vrlo snažno prisutna u filmu. Bilo mi je važno razbiti klišej da „gluhe osobe ne mogu govoriti“. Također sam željela napraviti vrlo koloritan film, pozitivnog tona, bez suza i žaljenja. To je moj način da pokažem kako gluhoća nije invaliditet – iako ponekad to može postati upravo zbog društva koje nije dovoljno prilagođeno različitostima – nego prije svega nešto na što se možemo osloniti.

„Znakovi iz dubine“ bio je metaforičan način da govorim o znakovnom jeziku, koji sam otkrivala dok sam istodobno uranjala u nepoznato – u more, koje za mene predstavlja život. Francuski naslov filma je „Comme une pieuvre“ („Poput hobotnice“). Ako pogledate film, razumjet ćete tu metaforu. U filmu se zvuk intenzivno koristi – kroz nagle prekide zvučne slike, ali i kroz prizivanje različitih osjeta. Nije mi cilj bio čujućeg gledatelja staviti u kožu gluhe osobe jer se stupnjevi oštećenja sluha jako razlikuju. Ne postoji jedan jedini način prikazivanja gluhoće. Eksperimentiranje sa zvukom potiče čujuće gledatelje da dublje razmisle o tome kako slušaju svijet i nježno ih tijekom gledanja izvlači iz njihove zone komfora. To mi je bilo jako važno i o tome sam mnogo razgovarala sa svojim tonskim timom. Primjerice, u jednoj sceni vlada potpuna tišina. Tehnički gledano, na vremenskoj crti uopće nema zvučnog zapisa. Morala sam se „boriti“ da objasnim kako je to u redu – da nema zvuka. Da, baš nikakvog zvuka. Nema potrebe nešto odglumiti ili umjetno proizvesti.

To je dobro pitanje i upravo me to ugodno iznenadilo. Shvatila sam to tek nakon što je film bio završen, kada sam čula reakcije publike. Svi imamo različite i složene identitete – bilo da je riječ o invaliditetu, kulturi, zemlji iz koje dolazimo… Primjerice, javili su mi se posvojeni ljudi koji su se prepoznali – naravno, ne u gluhoći, nego u široj temi traženja vlastitog mjesta u svijetu koji zapravo nije u potpunosti naš. I možda u toj potrebi da se ponovno povežemo sa svojim korijenima.

Ovaj mi je film otvorio toliko vrata koja nisam očekivala, prije svega zato što sam upoznala i sprijateljila se s nevjerojatnim ljudima. Oduvijek sam se zalagala za stvari poput titlova i pristupačnosti. Primjerice, radim s kolektivom „Silence on grimpe!“, koji se zalaže za titlove u filmovima o planinarenju. Što više ulazim u zajednicu gluhih osoba, to jasnije vidim koliko toga još treba promijeniti. Gluhoća i dalje izaziva previše zabrinutosti među ljudima koji sebe smatraju „sposobnima“. Nemojte previše naglašavati izgovor, nemojte vikati na osobu i svakako je nemojte ignorirati. Govorite joj smireno i pitajte što joj je potrebno. Ne razgovarajte s gluhom osobom kao da je samo „gluha osoba“, nego s osobom, uz prilagodbu njezinoj različitosti – njezinoj gluhoći.

Na početku su mi svi govorili: „Tako osobna tema – to je rizično!“ I doista, mnogo sam puta sumnjala u sebe i mučila se oko toga što reći. Najteži dio bila je glasovna naracija. Što trebam reći? Kako se toliko otvoriti, a ipak zadržati određenu privatnost? Srećom, imala sam sjajan tim koji me podržavao, osobito tonski tim, koji mi je pomogao da se odmaknem od nekih stvari i sagledam ih s određene distance. Ali ovo je film o samorefleksiji i puno me toga naučio. Uvijek kažem da je sam proces nastanka ovog filma bio nešto više od samog snimanja. Bio je to istinski proces promišljanja i suočavanja sa samom sobom.

Iskreno, budući da je moj film toliko osoban i gotovo eksperimentalan, nisam očekivala tako sjajne reakcije. Mislila sam da čujući ljudi neće biti dovoljno osjetljivi na ono što želim reći, a da će gluhe osobe u filmu pronaći probleme. Zapravo se dogodilo suprotno. I gluhe i čujuće publike vrlo pozitivno reagiraju na ono što govorim, a dobila sam toliko povratnih informacija od ljudi koji su se u filmu prepoznali da je to zaista nevjerojatno. Kao što sam već rekla, film nadilazi pitanje gluhoće. Govori o identitetu, obitelji, ljubavi i o tome što znači odrastati. A posebno me veseli što se film prikazuje u toliko različitih zemalja.

Postoji vrlo osobna poruka: slušajte sami sebe i budite iskreni prema sebi. Ako osjećate da negdje ne pripadate, pokušajte to promijeniti. Život je kratak – nemojte ga uzimati zdravo za gotovo. A onda postoji i ona aktivistička strana: ne zaboravite da na svijetu postoji toliko različitih ljudi. Nemojte ih se bojati i pokušajte se prilagoditi, jer se i oni u velikoj mjeri stalno prilagođavaju nama.