U početku mi je bilo jako teško iznijeti svoj život pred kameru. Često bih brisala snimke koje sam napravila. Ali malo-pomalo kamera je postala poput bliske prijateljice, gotovo kao netko kome se mogu povjeriti. Satima bih sjedila ispred nje i razgovarala, a nakon toga često bih imala osjećaj kao da mi je s ramena skinut težak teret tuge. S vremenom sam počela ozbiljnije shvaćati samo snimanje. Osjećala sam da ne govorim samo o sebi, nego da mogu postati glas i drugih djevojaka iz svoje zemlje. Često sam mislila na to da mnoge od njih prolaze kroz još bolnija iskustva od mojih i da se njihove priče ne bi smjele jednostavno ignorirati. Nadam se da sam im, barem na neki mali način, uspjela dati glas.

Da. Osjećala sam da imam kontrolu nad svojim umom i vjerujem da sve počinje upravo u umu.

Budući da je ovaj film bio stvarnost mog života, nisam mogla sakriti ono što doista jesam. Nisam bila samo osoba koja proživljava nasilje. I dalje sam bila ja – umjetnica, mlada žena sa svojim snovima. I, naravno, nitko nikada ne bi trebao doživjeti nasilje. Ako sam iskrena, umjetnost je bila jedan od načina na koji sam mogla barem nakratko skrenuti misli s boli i patnje. Davala mi je mjesto u koje sam mogla pobjeći. Svatko ima snove i voljela bih da svatko ima priliku ostvariti ih, posebno djevojke iz moje zemlje. Mislim da su one sve umjetnice na svoj način – poznaju umjetnost izdržavanja, preživljavanja i nastavka borbe unatoč tolikoj boli i tolikim preprekama.

Svi ti likovi predstavljali su dijelove mene zbog kojih sam se osjećala manje ovisnom o drugim ljudima. Lisica je bila pametna i puna razumijevanja. Osjećala sam da s njom mogu razgovarati o svojim problemima, tražiti njezin savjet i dopustiti joj da me vodi.Mjesec je bio moj san. Mogla sam ga vidjeti daleko od sebe, ali njegova je svjetlost ipak jasno dopirala do mene. Uvijek sam vjerovala da ću jednoga dana doći do njega. A klaun je lik s kojim sam se osjećala najbliže. Nitko klauna ne pita kako se doista osjeća. Od njega svi očekuju samo veliki osmijeh.

Suredatelj i ja odlučili smo prikazati nasilje samo u mjeri u kojoj ga čovjek može podnijeti gledati.

Ne mogu ignorirati svoj identitet. Kada čujem tradicionalnu afganistansku glazbu, pomislim na svog oca. Kada vidim ljepotu tradicionalne afganistanske odjeće, čujem prekrasan naglasak svoje zemlje, vidim veličanstvenost Budinih statua iz Bamiyana ili vidim koliko su djevojke iz moje zemlje osviještene i snažne, još više osjećam potrebu pokazati tko sam i odakle dolazim.

To je uglavnom bila odluka Mehrdada Oskoueija. U svojim filmovima često radi s dvije paralelne linije: jedna prati ono što se događa u vanjskom svijetu kroz vijesti i političke događaje, a druga ono što se događa u osobnom životu protagonista filma. Za njega je važno spojiti te dvije linije jer se tako priči daje potpuniji kontekst i publici pomaže dublje razumjeti iskustvo osobe o kojoj film govori.

Kada slušamo o Afganistanu, najčešće čujemo o zabrani školovanja djevojaka, prisilnim i dječjim brakovima te nezaposlenosti. Ali mislim da se o nasilju u obitelji govori mnogo manje, iako ono može biti jedna od najbolnijih stvarnosti u životu žene. Žena može imati vrlo malo prava izraziti svoje mišljenje, i unutar doma i izvan njega. Može patiti na oba mjesta – kod kuće zbog nasilja i kontrole, a izvan kuće zbog ograničavanja slobode, rada, kretanja i neovisnosti. Nasilje unutar doma, osjećaj da gotovo uopće ne možete odlučivati o vlastitom životu i osjećaj da ne postoji izlaz mogu osobu odvesti na vrlo mračno mjesto. Razvod također može biti iznimno težak za žene, a čak i nakon napuštanja braka mnoge žene i dalje imaju vrlo ograničene mogućnosti za samostalan život. I sama sam doživjela nasilje u obitelji, pa znam kako čovjek polako može doći do granice onoga što može podnijeti. Ljudi se mogu prilagoditi mnogim teškim stvarima, ali ne vjerujem da se od ikoga ikada treba očekivati da se navikne na nasilje ili na život bez svojih najosnovnijih ljudskih prava.

Najteže je bilo ne znati hoću li nakon svega tog truda ikada doista uspjeti ili postoji li uopće nada. Osjećala sam se poput zatvorenika koji ne zna koliko će dugo ostati iza rešetaka. Ponekad je sama neizvjesnost bolnija od čekanja. Čak i kada bi nekome rekli da će biti slobodan za osamdeset godina, barem bi znao da će sloboda jednoga dana doći. Za mene je najteži dio bio upravo to što nisam znala hoće li taj dan ikada doći.

Znam da je i sam život danas postao težak i nikada zapravo nisam vjerovala da je Europa raj. Nisam je tako doživljavala. Za mene je najvažnije to što danas imam slobodu donositi odluke o vlastitom tijelu, svojim osjećajima, mislima i životu. Ta sloboda mnogo mi znači i zahvalna sam na njoj. Također sam naučila da raj nije nešto u što jednostavno stignete. Morate ga sami izgraditi trudom i ustrajnošću. Ali sretna sam što više ne moram živjeti prema tuđim zastarjelim uvjerenjima. I vjerujem da žena može stvoriti vlastiti oblik raja gdje god se nalazila, ako joj se jednostavno pruže sloboda i prilika da to učini.

Naravno, sretna sam i zahvalna zbog nagrada koje je film osvojio. Ali ono što me više dirne je iskrena i ljudska reakcija publike. Kada ljudi prilaze s toliko topline, kada im se oči napune suzama i kada me zagrle iako nikada nisu prošli kroz ista iskustva, to me podsjeti da još uvijek postoje ljudi koji se doista trude razumjeti tuđu bol. To mi mnogo znači. Istodobno često mislim na djevojke u Afganistanu. Moj vlastiti život u Iranu, unatoč svemu što sam prošla, na mnogo je načina ipak bio lakši od života mnogih od njih. Njihova patnja može biti mnogo veća, a njihovi se glasovi čuju mnogo manje. Ponekad, dok stojim ondje i publika plješće, poželim da te djevojke mogu stajati uz mene na toj pozornici. Voljela bih da i njih dosegne taj pljesak.

Nakon jedne projekcije prišla mi je jedna Afganistanka i zagrlila me. Dugo je plakala u mom naručju, a da nije izgovorila ni riječ. U potpunosti sam je razumjela i imala sam osjećaj da je i ona razumjela mene. Nismo trebale ništa objašnjavati jedna drugoj. Nisam je željela pustiti.

Danas živim u Berlinu i jako mi se sviđa grad. Još uvijek prolazim kroz postupak dobivanja azila, ali nastavljam slikati, izrađivati skulpture i raditi kao umjetnica. Film mi je otvorio nova vrata, ali većinu svog sadašnjeg života ipak radije zadržavam za sebe. 

*Tekst objavljen u Večernjem listu