Nemoguće je biti s palestinskim i izraelskim članovima organizacije Combatants for Peace, a ne vjerovati da je drugi put moguć. Oni svakodnevno žive tu stvarnost i pokazuju što je moguće. To se vidi u načinu na koji zajedno rade za slobodu i dostojanstvo svih ljudi.

Rad organizacije Combatants for Peace počeo sam dokumentirati još 2012. i 2013. godine. Zaintrigiralo me kako skupina bivših boraca, koji su odrasli unutar narativa koji su ih oblikovali i bili spremni ubijati jedni druge, može nadići te narative i prihvatiti nenasilje i zajedničku ljudskost. Za mene ova priča nije samo priča o njima, nego o svima nama i našoj potrebi da prihvatimo i vlastitu sposobnost za nasilje, ali istodobno i sposobnost za mir, suosjećanje i ljubav.

Koliko je samo snimanje bilo rizično? Je li bilo trenutaka kada ste se bojali za vlastitu sigurnost ili za sigurnost ljudi koje ste snimali?Uvijek sam osjećao da ljudi iz filma moraju svakodnevno živjeti s nasilnom stvarnošću, dok se ja mogu vratiti kući. Stalno sam toga svjestan, kao i goleme hrabrosti koja im je potrebna za takav život, a da pritom ne padnu u potpuni očaj ili nasilje. Samo to je već herojski čin.

Bilo je važno iskreno moći podijeliti svoje neposredne reakcije, koje su uključivale strah, bijes, uzbuđenje, pa čak i mržnju, a zatim ponovno pronaći jedni druge i onu dublju ljudskost koju dijele. Njihov rad bio je ozbiljno opterećen, ali je na kraju postao snažniji i dublji jer su svakoga dana bili prisiljeni iznova birati jedni druge.

Film pokušava predstaviti i izraelsku i palestinsku perspektivu. Kako ste kao redatelj pronašli ravnotežu između tih različitih iskustava?Vrlo je važno ne stvarati lažnu izjednačenost i ne zanemariti temeljnu asimetriju – okupatora i okupiranog; jednu stranu s golemom vojnom snagom i drugu bez nje.Ali ako tu stanemo, završavamo tako da jednu stranu dehumaniziramo i oduzimamo joj moć. Postoji i svojevrsna simetrija – a to je ljudska sposobnost da u svakom trenutku odaberemo kako ćemo se ponašati. Te naizgled paradoksalne činjenice moramo držati zajedno kako Palestince ne bismo sveli isključivo na žrtve.

Apsolutno. Puno je lakše prepustiti se očaju, dehumanizaciji i nasilju. Prava je hrabrost držati se nečeg drugačijeg i zajedno raditi kroz nenasilje. To ni na koji način ne znači pasivno prihvaćati ili normalizirati situaciju i nasilje, nego im se aktivno suprotstaviti i graditi ono što je moguće.

Vjerujem da nam se narativi serviraju ne samo putem društvenih mreža nego i kroz mainstream medije. Nasilne slike vrlo brzo privuku našu pozornost, ali dokumentarni film može otvoriti prostor da ljude upoznamo dublje. Ne samo da slušamo njihove riječi nego da iskusimo njihovu stvarnost i male odluke koje svakoga dana donose kako bi radili na miru. Upravo tu počinje „drugi put“ – u trenutku kada ponovno vidimo ljudskost onoga koga smo označili kao „drugoga“.

Gdje god smo putovali s filmom, reakcije su bile slične. Ljudi se povezuju i s onime što se događa u Izraelu i Palestini, ali i s onime što se događa u njihovim vlastitim društvima, zajednicama i obiteljima. „Postoji drugi put“ uvijek je stvarnost, a film je ljudima pomogao osjetiti što je moguće u njihovim vlastitim životima kada odluče donositi drugačije odluke.

Combatants for Peace u sebi nose predodžbu i stvarnost onoga što je moguće za sve ljude. Oni pokazuju kako izgleda dan nakon mira, dok se istodobno suočavaju sa složenostima koje postoje čak i među njima samima. Mir nije odsutnost sukoba, nego sposobnost nositi se s tim sukobom na nenasilan način. U tome su oni model i za oba društva i za sve nas. Vlada Benjamina Netanyahua učinila je sve što je mogla kako bi ih utišala i marginalizirala, ali njihov duh i svijest nastavljaju rasti u njihovim zajednicama. To vidimo na mnogo načina, uključujući i Zajedničku komemoraciju koju su pokrenuli, a koja priznaje i obilježava patnja svih ljudi zarobljenih u ovom sukobu, a istodobno se ljude potiče da odaberu drugi put.

Rat u Gazi nije završio. Ljudi tamo i dalje redovito ginu, dok se rat istodobno proširio i na Zapadnu obalu. Vrlo sam obeshrabren ekstremnim nasiljem i etničkim čišćenjem koje se ondje sada događa, ali istodobno osjećam kako sve više Izraelaca postaje svjesno terorizma židovskih doseljenika, koji često ima potporu Izraelskih obrambenih snaga, i govori: „Ne u naše ime.“ Lako je biti obeshrabren i prepustiti se očaju, ali i dalje čvrsto vjerujem da mir nije samo moguć nego i neizbježan. Nakon 7. listopada vidjeli smo velik broj Izraelaca kako napuštaju zemlju. A kamo su otišli? U Njemačku. Desetljećima nakon Holokausta. Znamo da nasilje i rat završavaju. Jedino je pitanje koliko ljudi mora besmisleno izgubiti život prije nego što pronađemo dovoljno mašte da zamislimo i stvorimo nešto drugačije. U tome su važnost i snaga organizacije Combatants for Peace. A pred svima nama stoji pitanje – hoćemo li stati uz one koji se zalažu za drugi put?

Prvi konkretan korak jest shvatiti da najmoćnije oružje koje se koristi protiv nas nisu bombe i topništvo. To je uništavanje naše sposobnosti da zamislimo kako rat i nasilje nisu ni neizbježni ni nemogući zaustaviti, dehumanizacija drugih i uvjerenje da naši pojedinačni postupci neće ništa promijeniti. Kada odbijemo odustati od svoje sposobnosti zamišljanja drugačijeg, kada prepoznamo ljudskost „drugoga“ i kada u vlastitim životima, ali i zajednički, počnemo djelovati protiv onoga što želi ostati na vlasti i nastaviti nas dijeliti – tada smo započeli put i napravili najvažnije prve korake. Tijekom mnogih godina koje sam proveo s Combatants for Peace naučio sam da to nije samo moguće, nego da čovjek počinje živjeti unutar slobode i stvarnosti koju pokušava stvoriti.To je početak uspostavljanja „drugog puta“, puta koji poštuje dostojanstvo i pravo svih na slobodu, samoodređenje i ljudskost.