Vaš film „Happy Today“ bio je prikazan na Mediteran Film Festivalu 2019. godine, a sada se u Široki Brijeg vraćate s filmom „Sunday“. Koliko je upravo to ranije iskustvo u Ugandi bilo važno za nastanak ovog filma i što vas je tada, a potom i ponovno, privuklo ovoj temi?Film se temelji na jednom ranijem iskustvu, putovanju u Acholiland, područje koje obuhvaća južni Sudan i sjevernu Ugandu, gdje sam snimio dokumentarni film „Happy Today“, također prikazan na Mediteran Film Festivalu 2019. godine. U tim ruralnim područjima još uvijek postoji snažna stigma prema osobama s invaliditetom. Kada sam prvi put saznao za to, poželio sam dublje istražiti tu temu. Osim istraživanja na daljinu, koje uvijek ostaje donekle odvojeno od stvarnosti, nakon što je produkcija organizirana, prvih deset dana našeg jednomjesečnog boravka u Ugandi proveli smo tražeći ljude i lokacije. Zahvaljujući lokalnom suradniku i socijalnom radniku uspjeli smo doći do sela na tom području i izravno upoznati ljude, kao i teškoće s kojima žive. Jednom prilikom upoznao sam Ayoo Sunday i njezinu majku Sabinu, koje su nam ispričale o teškoćama s kojima se njihova obitelj suočava. Nakon tog prvog susreta pozvale su nas u svoju kolibu, gdje su nam ispričale više o svom životu, a mi smo im objasnili svoje namjere.

Sunday me odmah privukla. Njezin pogled bio je intenzivan i dubok, a činilo se kao da je na neki način između dva svijeta. Zajedno sa snimateljem Vladimirom Motroijem odlučili smo njezinoj stvarnosti pristupiti nježno, pratiti je iz dana u dan, a da pritom nikada ne budemo nametljivi. Pokušavali smo razumjeti njezin ritam. Naša je prisutnost, naravno, zaintrigirala Sunday pa nam je često prilazila pogledima i osmijesima. Ponekad bi nas pratila, ali budući da je djelovala pomalo odsutno, znala bi se izgubiti u vlastitim maštanjima, u svom svakodnevnom svijetu. U tim trenucima mi smo joj gotovo postajali suvišni.

Upravo promatrajući Sunday unutar njezina vlastitog svijeta. Željeli smo dopustiti da do izražaja dođu njezina vitalnost, energija i dostojanstvo, a ne pogled na nju kao na žrtvu. To je, osim što je bio ljudski izbor, bilo i prirodna posljedica promatranja njezina života.Činjenica da nije govorila na neki je način uklonila određene granice. Morali smo komunicirati na druge načine – pogledima, osmijesima, prisutnošću. Bilo mi je vrlo važno dopustiti da njezina vitalnost, energija i dostojanstvo dođu do izražaja, umjesto da je promatramo iz perspektive žrtve. Mislim da je to prirodno proizašlo iz načina na koji smo je promatrali – unutar njezina vlastitog svijeta. Nismo željeli nametati vlastitu interpretaciju, nego biti prisutni i pokušati razumjeti njezine ritmove.

Upravo je zato scena plesa toliko važna: ona ruši svaki zid – rodni, jezični i kulturni. To je jedna univerzalna poruka o izražavanju sebe, o slobodi, na bilo koji način i u bilo kojem prostoru. Sve se dogodilo prirodno i spontano. Doživljavam to kao dar, a volim vjerovati i kao njezin način da nam kaže kako se u tom trenutku osjećala slobodno i opušteno. Bio je to i izvanredan filmski trenutak, zadivljujuće fizičke i emocionalne ljepote. To su trenuci zbog kojih vrijedi biti dokumentarist i upravo je to ono što želim pažljivo prenijeti publici.

Da, uranjajuću, esencijalnu, vizualnu i osjetilnu. Volim prisutnost. Volim živjeti u prostorima, među ljudima. Upravo mi je zato toliko žao što ne mogu biti na vašem festivalu. Više volim riječi publike, njihova pitanja, kritike i, naravno, komplimente izrečene licem u lice.

Iznad svega, nadam se da će ljudi sa sobom ponijeti želju da slobodno plešu!