28/09/2026
„Balkanski kauboj“ osvojio MFF Grand Prix: Hari mi je dao alibi da sanjam
Za Draganu Jurišić Hari Džekson nije bio tek zaboravljeni redatelj i fotograf iz Bijeljine. Bio je prijatelj njezina oca, čovjek koji je njezinu obitelj povezao s fotografijom i umjetnošću, ali i osoba koja joj je, kako kaže, „dala alibi da sanja“. Vijest da je Hari na početku rata ubijen ostala je u njezinu sjećanju kao jedna od prvih velikih trauma. Desetljećima poslije krenula je u potragu za odgovorom što mu se zapravo dogodilo. Ta je potraga prerasla u film Balkanski kauboj, koji je prikazan u konkurenciji 27. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, gdje je osvojio nagradu MFF Grand Prix.*
Za početak, tko je za vas bio Hari Džekson i što vas je toliko privuklo njegovim filmovima da ste odlučili rekonstruirati jedan od njih? Hari Džekson, redatelj i fotograf iz Bijeljine, jedan je od razloga zbog kojih sam postala umjetnica. Bio je prijatelj mog oca i učio ga fotografiji, a ja sam danas fotografkinja i, odnedavno, redateljica. Hari mi je dao alibi da sanjam. Kada je počeo rat u Bijeljini, čuli smo da je Hari ubijen. To je bio prvi put da sam vidjela svog oca kako plače. Kasnije smo čuli da ipak nije bio ubijen, ali bilo je jako teško saznati što se točno dogodilo 1992. godine. Željela sam riješiti tu misteriju. To je bila početna ideja filma, ali tijekom stvaranja priča je postala puno nijansiranija i slojevitija.
U filmu ste vrlo prisutni kao autorica. Ne skrivate da ovo nije potraga neutralne promatračice, nego vaša osobna misija. Koliko vam je bilo važno pokazati i vlastitu poziciju, uključujući činjenicu da ste otišli i danas živite u Irskoj?
Nitko nije neutralni promatrač i željela sam da to bude jasno od samog početka. U Irskoj živim već 27 godina. Bila mi je sigurno utočište sve dok se i ondje posljednjih godina nisu pojavili nacionalizam i prosvjedi protiv useljenika. Kada sam na jednoj od glavnih dublinskih ulica vidjela tisuće ljudi kako mašu irskim zastavama i viču: „Izbacite ih! Izbacite ih!“, snažno me to podsjetilo na početke zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Ova priča djelomično služi kao upozorenje. Čak i više od 30 godina nakon rata, rane su još svježe, ljudi i dalje nose duhove prošlosti – uključujući i mene.
Bijeljina je od početka rata do danas doživjela ogromnu demografsku i društvenu promjenu. Kada ste se vratili i počeli snimati, koliko vam je taj grad još uvijek bio poznat, a koliko ste se osjećali kao stranac u vlastitom gradu?
Ja nisam iz Bijeljine, ali taj mi je grad bio važan zbog Harija i zbog veze s mojim ocem. Bijeljina je relativno naglo demografski narasla s 30.000 stanovnika na više od 100.000. Demografija mjesta drastično se promijenila. Prije rata dominantno stanovništvo bili su Bošnjaci, a danas ih je manje od pet posto. Većinu ljudi čine srpske izbjeglice koje su došle iz drugih dijelova Bosne i Hrvatske. Znači, neki novi grad i neki novi ljudi.
Rekli ste da mnogi ljudi koji danas žive u Bijeljini nemaju korijene u tom gradu. Je li vas zanimalo mogu li oni uopće prihvatiti Harija Džeksona kao dio svog nasljeđa – čovjeka koji pripada nekoj drugačijoj, predratnoj Bijeljini? Jesu li uopće znali tko je on?
Zanimalo me znaju li novi stanovnici za Harija, legendu stare Bijeljine. I zanimalo me hoće li se grad, uglavnom sastavljen od relativno novih stanovnika, ponovno okupiti u Harijevu duhu kako bi napravio vestern u njegovu stilu. Ono što sam saznala tijekom snimanja Balkanskog kauboja jest da će se današnji Bijeljinci i Semberijci ponovno masovno odazvati i pomoći u stvaranju vesterna u njegovu stilu. Glumit će, graditi scenografiju, dovoditi konje i biti kaskaderi. Surađivat će bez obzira na svoje podrijetlo.
Posebno je zanimljivo da su se u rekonstrukciju uključili ljudi različitog porijekla. Jeste li u jednom trenutku shvatili da zajedničko snimanje tog vesterna postaje neka vrsta malog eksperimenta?
Kratki vestern u našem filmu rezonira s problemima s kojima smo se svi suočavali i s kojima se još uvijek suočavamo u bivšoj Jugoslaviji – s teritorijalizmom, okretanjem brata protiv brata, susjeda protiv susjeda i idejom da nakon zločina nema povratka na ono kako je bilo. Definitivno nema povratka bez suočavanja s prošlošću.
Vestern je žanr u kojem gotovo uvijek postoji jasna podjela na heroje i negativce, na „nas“ i „njih“. U gradu koji još uvijek živi s posljedicama stvarne podjele i rata, jeste li upravo kroz taj žanr pokušavali propitati koliko su te podjele zapravo jednostavne?
Vestern nije samo naivan nego i duboko problematičan žanr u kojem se nasilje često romantizira. Mnogi ignoriraju činjenicu da je američka povijest slavljena kroz vesterne zapravo povijest zemlje izgrađene na genocidu i raseljavanju domorodaca. Kada je Jusuf Trbić intervjuirao Harija za Slobodnu Bosnu 1991. godine, pitao ga je: „Kad bi u naše krajeve odnekud dojahao Hari osvetnik, koga bi izazvao na dvoboj, da zaštiti pravdu i istinu?“ Hari je odgovorio: „Ne znam. Mnogo ih je. A oni dvoboj neće, pucaju u leđa. Za njih čast ne postoji. Danas je skoro nemoguće odrediti tko je pozitivan, a tko negativan. A to se i na Divljem zapadu znalo. Šta je kod nas pravedno? Tko to može reći? Ne, vestern je prevaziđen, svi filmovi su prevaziđeni, život je danas uzbudljiviji i krvaviji od bilo kakvog filma.“
Hari je nekada okupljao ljude oko svojih filmova, a vi ste ih, desetljećima kasnije, ponovno okupili oko njegove priče. Mislite li da ste mu na neki način vratili ono što je on nekoć dao Bijeljini – razlog da ljudi zajedno sanjaju?
Svi ljudi koje smo upoznali u Bijeljini bili su ljubazni i velikodušni prema našoj snimateljskoj ekipi koja je dolazila iz Irske, Hrvatske, Srbije, Australije i Republike Srpske. Naši glumci i suradnici maksimalno su se dali u snimanje ovog filma. Možda se neki od njih ne bi sreli ili proveli vrijeme zajedno da nije bilo ovog filma. Nadam se da su se stvorila prijateljstva i suradnje koje će trajati unatoč podjelama stvorenima desetljećima nacionalističke propagande. Podjele i nepovjerenje nisu vrijednosti zdravog društva.
Film je već imao premijeru u Sarajevu. Kakve su bile prve reakcije ljudi koji su sudjelovali u njegovu nastanku?
Velik dio naše ekipe i glumačke postave, zajedno s prijateljima i obiteljima, došao je iz Semberije na premijeru u Sarajevu. Iako je nekima u pojedinim trenucima bilo teško gledati vlastite traume na velikom platnu, film im se jako svidio i smatraju da je fer. Nadam se da će biti prikazan u Bijeljini i potaknuti raspravu o odgovornosti određenih pojedinaca za ono što se dogodilo tamo tijekom rata – raspravu koja se odavno trebala dogoditi.
Na muralu Harija Džeksona u Bijeljini piše: „Neka tvoj san bude tvoje oružje.“ Što je danas vaš san i protiv čega se njime borite?
Moj je san promijeniti mišljenje barem male manjine ljudi koji pogledaju ovaj film, a pritom su etnonacionalisti. Nakon premijere u Sarajevu čula sam priče da se to doista dogodilo, pa su sav taj trud i naporan rad uloženi u stvaranje Balkanskog kauboja napokon dobili smisao. Ovaj film je od početka zamišljen kao opomena što se događa kada dopustite mržnji i strahu da vladaju, i kao potraga za pravdom za Harija. U svijetu u kojem su autoritarizam, nacionalizam i rasizam u porastu, važno je reći – pogledajte, ovo se događa kada se takve stvari ne kontroliraju. Mržnja nikada nije put naprijed. Empatija i suradnja jesu. Prekratko se živi da bi se mrzilo.
*Tekst objavljen u Večernjem listu
Moj je san promijeniti mišljenje barem male manjine ljudi koji pogledaju ovaj film, a pritom su etnonacionalisti. Nakon premijere u Sarajevu čula sam priče da se to doista dogodilo, pa su sav taj trud i naporan rad uloženi u stvaranje Balkanskog kauboja napokon dobili smisao. Ovaj film je od početka zamišljen kao opomena što se događa kada dopustite mržnji i strahu da vladaju, i kao potraga za pravdom za Harija. U svijetu u kojem su autoritarizam, nacionalizam i rasizam u porastu, važno je reći – pogledajte, ovo se događa kada se takve stvari ne kontroliraju. Mržnja nikada nije put naprijed. Empatija i suradnja jesu. Prekratko se živi da bi se mrzilo.
*Tekst objavljen u Večernjem listu
